Thursday, September 5, 2013

Velikani Metodizma (8): episkop Frensis Ezberi



VELIKANI METODIZMA
(Objavljeno u Glasu Jevanđelja, časopisu Evangeličke metodističke crkve u Republici Srbiji, u brojevima 3/2013 i 4/2013)

(članak je dostupan i na stranici "Pisani materijal" na ovom blogu)


(this article is a loose translation of the following material)






Naš osmi velikan Metodizma je Frensis Ezberi (eng. Francis Asbury). Rođen je u selu Herodsvort (eng. Harrodsworth), nedaleko od Birmingema u Engleskoj dana 20 ili 21 avgusta 1745 godine. Njegovi roditelji su pripadali skromnijoj klasi engleskog društva i bili su iskreni i vredni ljudi. Imali su dvoje dece – sina i ćerku. Njihova ćerka je umrla u ranom detinjstvu i Frensis je ostao jedino dete svojih roditelja. Još vrlo rano su ga roditelji poslali u školu i tamo je ostao sve do svojih trinaest godina. Pošto ga je njegov učitelj dosta loše tretirao, odlučio je da napusti školu i da nađe neki zanat kome bi se posvetio, što je i učinio, sve do svoje dvadesete godine.

Ubrzo nakon što je počeo da uči zanat, upoznao je jednog čoveka koji mu je pokazao njegovu grešnu prirodu. Kao posledica ovog saznanja je bila njegova svakodnevna molitva kao i duhovna glad, pored koje je shvatio da propovedi njegovog sveštenika, koje su bile bez života, nisu bile ni izdaleka zadovoljavajuće, te je odlučio da potraži drugu crkvu u kojoj sveštenik propoveda Jevanđelje Isusa Hrista sa više života i elana. Vrlo brzo je stupio u kontakt sa metodistima i već prilikom prve posete bogosluženju u obližnjem mestu je doživeo nešto što nikad ranije nije. Svi ljudi su mu se činili potpuno predani Bogu – bilo u molitvi na kolenima ili tokom pevanja pesama. Čak je i propovednik na njega ostavio veliki utisak, jer se tako predivno molio, a tu molitvu nije čitao iz molitvenika, već se molio svojim rečima. Takođe, njegova propoved je bila toliko čudesna, ali se Frensis verovatno još više čudio tome da taj propovednik tu predivnu propoved nije čitao, već je propovedao svojim rečima! Propoved je tada govorila o sigurnosti spasenja, što je Frensisu bilo strano, ali mu je pomoglo da još više shvati bedno stanje svoje duše i da moli Boga za oproštaj.

Ubrzo nakon toga je u šupi na imanju svoje porodice otvorio vrata za sve koji su želeli da zajedno s njim provode vreme na molitvi. Nakon toga je postao lokalni propovednik u metodističkoj zajednici, što je trajalo nekih pet godina, nakon čega se punovremeno posvetio propovedničkoj službi. Narednih pet godina je bio putujući propovednik u Engleskoj, sve dok nije na konferenciji u Bristolu, godine 1771, bio upućen poziv za dobrovoljce koji bi bili spremni ići za „Novi svet“ (Amerika), ne bi li tamo širili hrišćansku nauku i metodizam. Frensis se bez razmišljanja odazvao ovom pozivu i uz odobrenje konferencije se započela nova epoha u njegovom životu.

Pozdravio se sa svojim roditeljima i sa mnogim ljudima u zajednicima u kojima je tokom godina služio i septembra iste godine je zaplovio prema Americi, zajedno sa još jednim svojim kolegom, gospodinom Ričardom Rajtom (eng. Richard Wright). Mnoge je ovaj postupak začudio, pitajući se šta ga je navelo da napusti svoje i krene u tuđe, ali ga niko u tome nije sprečavao.

Nakon pet nedelja putovanja, doputovali su u Filadelfiju, gde ih je dočekao gospodin Pilmor, koji je takođe bio metodistički misionar iz Engleske. Nakon nekoliko dana provedenih u ovom gradu, otišli su za Njujork, gde je bio postavljen drugi metodistički misionar, gospodin Bordman. U to vreme, samo njih dvojica su služili u novoosnovanoj misiji i postojale su samo dve uspostavljene zajednice – Filadelfija (u kojoj je bilo oko 250 članova) i Njujork (sa oko 300 članova) i jedna misijska stanica u državi Merilend, gde je služio gospodin Robert Strobridž. Ezberi je odlučio da ne ostane u ovim gradovima, već da propoveda jevanđelje najpre u okolnim mestima i selima, ali i da poseti udaljenija mesta. Na mnogim mestima su ga ljudi s radošću primili i slušali njegove reči, dok je u drugim mestima bio napadan i proganjan.

Decembra 1772 godine, Ezberi je otišao u Kent, u državu Merilend. Jednom prilikom, pre nego što je počeo da propoveda, sveštenik Anglikanske crkve (koja je i u Americi u to vreme bila većinska crkva) mu je pristupio i počeo da ga ispituje po čijem nalogu on propoveda?! Frensis mu je objasnio da je on ovlašćen lokalni metodistički propovednik. Sveštenik mu je na to odgovorio kako je on jedini ovlašćen da se brine o dušama svih ljudi u gradu i da Ezberi ne sme da propoveda, jer time izaziva raskol i da zadržava ljude od njihovog posla. Frensis mu je objasnio kako on ne želi ništa loše da uradi, već želi da pomogne ljudima čineći im dobro. Takođe ga je pitao, zar nisu i konjske trke te koje zadržavaju ljude od posla i da je njegov jedini cilj da odvraća grešnike od greha. Sveštenik je ponovio, kako mu on nije potreban, pošto on to i sam može da uradi. Počeo je da upozorava sve ljude da ne slušaju Ezberija, ali su i uprkos tome ljudi slušali i prihvatali njegove reči.

Na ovakve i slične situacije je Ezberi, kao i njegovi saradnici, mnogo puta naišao, ali ga to nije sputalo u radu – da pridobija duše za Hrista.

Oktobra 1772 godine, Ezberi je dobio pismo od Džona Veslija, u kome ga je postavio za Superintendenta metodističkih udruženja u Americi i zahtevao je od njega da strogo nadgleda pridržavanje pravila udruženja u zajednicama. U to vreme još uvek nije bila osnovana Godišnja konferencija, već su svoja zaduženja propovednici dobijali prema potrebama zajednica.

Juna 1773 godine, gospoda Renkin i Šedford su došli u Filadelfiju, iz Engleske. I oni su bili misionari koji su bili poslati iz Engleske kao ispomoć tamošnjim propovednicima. Pošto je Renkin već imao više godina službe od Ezberija, Vesli ga je oficijalno imenovao za Superintendenta koji je imao pravo da sazove Godišnje konferencije i da organizuje i strukturiše rad u Americi. Nepunih mesed dana nakon njegovog dolaska je bila sazvana prva oficijalna Godišnja konferencija u Filadelfiji. Bilo je prisutno deset propovednika a u svim zajednicama je tada bilo 1160 članova. Na toj konferenciji je Ezberi bio postavljen u Baltimor a godinu dana nakon toga je bio postavljen u Filadelfiju i Njujork u kojima se zajedno sa Renkinom smenjivao na svaka tri meseca. Tu je proveo godinu dana, ali je pored ovih mesta, služio i u svim okolnim mestima, te je zbog prekomernog rada ozbiljno narušio svoje zdravlje. Nakon toga je bio postavljen u Norfok u Virdžiniji, gde je postojalo malo udruženje, bez molitvenog doma, te je njegov prvi zadatak u ovom mestu bilo da ovoj zajednici obezbedi mesto za sastanke.

Iz Ezberijevih dnevnika saznajemo da je između njega i Renkina dolazilo do nerazumevanja oko pitanja sprovođenja discipline i crkevnog reda. Renkin je bio veoma strog, čak toliko da je njegovo postavljenje superintenda naišlo na negodovanje, kako propovednika, tako i članova. Frensis je takođe zahtevao od svojih članova da se drže discipline, ali ne do te mere i tako strogo poput Renkina. Renkin je primetio da je većina ljudi bila više naklonjena Ezberiju, zbog čega je Renkin počeo da umišlja da Ezberi namerno pokušava da privuče ljude na svoju stranu i njega uklone iz službe. Prema ovom zaključku – do koga ga je dovela čista ljubomora – Renkin je napisao pismo Vesliju, na osnovu čega je Vesli tražio da se Ezberi smesta vrati u Englesku, kako bi bio pod njegovim budnim okom. Ubrzo nakon toga su se stvari razjasnile i Vesli je u jednom pismu te iste godine napisao: „radujem se zbog iskrenog Frensisa Ezberija i nadam se da više neće doći u takvo iskušenje“.

Ubrzo nakon ove prepiske, otpočeo je Američki revolucionarni rat (rat za nezavisnost), što je vodeće propovednike dovelo do veoma neprijatne situacije. Ovo se posebno ticalo Renkina i Ezberija. Renkin je ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država (4.7.1776) odlučio da se vrati u Englesku, dok je Ezberi odlučio da ostane veran svom pozivu i da ne napusti Božje delo u Americi, iako je to sa sobom donelo i mnogo poteškoća.

U to vreme, skupština SAD-a je donela odluku da svi ljudi koji žive na teritoriji američkih država moraju da polažu zakletvu vernosti vladi novoosnovane države. Ezberi nije imao problem sa polaganjem zakletve, ali je imao prigovor savesti na samu zakletvu koju je odredila država Merilend, u kojoj je tada živeo. Pošto mu je pretila zatvorska kazna, zbog optužbe da je izdajica, bio je primoran da napusti Merilend i preseli se u susednu državu – Delaver, gde je sklonište našao na imanju izvesnog sudije, gospodina Vajta. U njegovoj kući je bio u delimičnoj tajnosti čak godinu dana, sve dok najburnije vreme nije prošlo. Ali čak i ovde, Ezberi nije sedeo skrštenih ruku. Iako nije mogao otvoreno da propoveda, posećivao je mnoge porodice u okolini. Dok se sakrivao u ovoj kući, budući da je Renkin bio otputovao nazad u Englesku, bez određenog zamenika, Konferencija je godine 1779 morala da se sastane na ovom imanju, na kojoj je Ezberi bio izglasan za novog Superintendenta, što je i Vesli lično potvrdio 1782 godine. Već naredne, 1783 godine, potpisano je primirje između Velike Britanije i američkih kolonija i nakon duge i teške borbe, nezavisnost tih kolonija je bila osigurana. Uprkos tome što su mnogi strepili šta će se desiti sa metodizmom, budući da potiče iz Engleske i da su neki od propovednika morali da napuste zemlju i vrate se kući i da su drugi bili uhapšeni, udruženja su doživele procvat i u roku od osam godina (1775-1783), koliko je revolucija trajala, broj članova je porastao sa 3.000 na 15.000 i tada je već bilo 83 propovednika.

Godina 1784 je bila početak nove ere američkog metodizma. Do tada su metodisti bili smatrani za članove Anglikanske crkve, ali je postalo neophodno da steknu svoju organizacionu strukturu, naročito zbog toga što je veza između Anglikanske crkve u Engleskoj i Americi bila presečena i u Americi Anglikanska crkva još uvek nije bila obezbedila svoju samostalnost. Takođe, u Episkopalnoj crkvi (ime koje je Anglikanska crkva u Americi usvojila) je ostalo vrlo malo rukopoloženih sveštenika, a i većina onih koji su ostali nisu bili kompetentni – bilo zbog toga što nisu bili nanovo rođeni, ili je njihovo ponašanje bilo nemoralno – da obavljaju svoju službu, a pogotovo ne da služe sakramente metodistima. Budući da među metodističkim propovednicima nije bilo niti jednog ordinisanog sveštenika koji bi mogao da služi sakramente, Vesli je nakon puno molitve odlučio da Tomasa Kouka postavi za episkopa. Opunomoćio ga je da ode u Ameriku i uspostavi Metodističku episkopalnu crkvu, što se i desilo na tzv „božićnoj konferenciji“, održanoj 25. decembra 1784 godine u Baltimoru. Kouk je Ezberija tom prilikom ordinisao na đakona, nakon toga na starešinu, da bi ga na kraju rukopoložio za episkopa.

To su bile okolnosti za kojih je Ezberi postao episkop – bio je to događaj koji je definitivno ustanovio i osigurao uspeh metodizma u Americi. Pre nego što nastavim sa opisivanjem daljeg života episkopa Ezberija, morao bih da napomenem, da iako je Vesli ordinisao Tomasa Kouka da bude episkop i naložio istu ordinaciju za Frensisa Ezberija, on nije imao na misli upotrebu titule „episkop“, već jednostavno „superintendent“ (u prevodu „nadzornik“ ili „nastojnik“). Sam Vesli se jako protivio upotrebi titule episkopa, verovatno zbog korupcije koja je vladala u Anglikanskoj crkvi, zbog čega je za njega ovaj izraz predstavljao određeno otelotvorenje pompeznosti (anglikanskih) crkvenodostojnika i snažno je protestvovao protiv upotrebe ove titule među svojim propovednicima. Čak štaviše, i reči „sveštenik“ se protivio, iako je to izraz koji se koristi za „prezvitere“ ili „starešine“ u Metodističkoj crkvi. Uvek je podsticao skromnost kod svih svojih saradnika.

To je upravo dokazivalo i pismo koje je 1788 godine napisao Ezberiju, nakon što su svi propovednici počeli da ga oslovljavaju sa „episkop“. Uvodim odeljak iz tog pisma:

„Dragi moj brate, bojim se da se u jednoj stvari ne slažemo. Ja učim kako da budem mali a vi učite kako da budete veliki; ja puzim, dok se vi šepurite. O, pazite! Ne težite ka tome da budete neko i nešto. Neka sam ja niko i ništa a Hristos u meni sve u svemu. Veoma me zabrinjava ovaj slučaj sa vama.

Kako možete, kako se usuđujete da vas nazivaju episkop? Mene hvata jeza na samu pomisao! Mogu me zvati podlac, tikvan, glupan ili bitanga i ja se neću buniti; ali mene nikad niko neće nazvati episkopom! Radi mene, radi Boga, radi Hrista, molim vas da stavite tačku na to!“

Ovo nam pokazuje koliko se Vesli protivio korišćenju reči episkop, iako se nije protivio samoj službi. Kakvi i da su bili strahovi zbog kojih se Vesli ovako osećao, ne možemo ih olako odbaciti kao neosnovane, već moramo u svakom trenutku ponovo i ponovo preispitivati ispravnost i iskrenost naših srca, misli i motiva u svemu što radimo.

Nakon njegove ordinacije na episkopa, Ezberi je započeo seriju putovanja i službi koje su ovekovečile njegovo ime i koje su opravdale njegovu titulu „apostol američkog metodizma“. Najpre je svoju pažnju usmerio na osnivanje metodističkog teološkog fakulteta. Tomas Kouk mu se takođe pridružio u tom poduhvatu i vrlo brzo su uspeli da sakupe dovoljnu sumu i izgrade veliku zgradu u Abingdonu, u državi Virdžinija, nedaleko od Baltimora. Decembra 1787 godine, škola je bila posvećena u službu Božju, ali je deset godina kasnije škola izgorela. Vrlo brzo nakon toga, izgrađena je i druga škola u Baltimoru, ali je i ona postala žrtva požara. Nakon ovog iskustva, iako je bio pobornik obrazovanja, Ezberi je odustao od gradnje daljih škola.

Godine 1789, Džordž Vašington je bio izabran za prvog predsednika Sjedinjenih Američkih Država i tim povodom je Godišnja konferencija Nju Jork pripremila pozdravnu reč novoizabranom predsedniku. Čast prenošenja pozdrava je pripala episkopu Ezberiju kojeg je predsednik vrlo lepo primio. Deset godina kasnije, prilikom smrti predsednika Vašingtona, Ezberi se o njemu izrazio sledećim rečima: „Ne mogu da zaboravim na tog čoveka, kome niko nije bio ravan. U svakom trenutku je ispovedao Božje proviđenje i nikad se nije stideo za svog Spasitelja. Verujem da se ni u jednom trenutku nije uplašio smrti!“

Godine 1791, episkop Ezberi je posetio Novu Englesku (severo-istok SAD-a) po prvi put, gde je u gradu Nju Hejvenu osnovao misiju. Njegov dolazak je bio objavljen i u mesnim novinama i mada je mnogo učenih ljudi došlo da ga sluša, niko ga nije pozvao u svoju kuću. Posetio je i crkvicu u okviru Jejl univerziteta, tokom molitve i mada ga je više prisutnih čulo kako propoveda, skoro niko mu nije posvetio niti trenutak vremena. Ovakvo hladno ponašanje ga je navelo da još više bude zahvalan i još više ceni vrednost metodizma.

Episkop Ezberi je nakon toga posetio Boston, gde ga je dočekala takva ista hladna atmosfera kao i u Nju Hejvenu. Na to je izjavio da je završio sa Bostonom dok se ne nađe odgovarajuća kuća u kojoj može da se propoveda i dok ne dođu ljudi koji neće biti bezosećajni hrišćani, već ljudi zapaljeni Božjom ljubavlju.

Nesumljivo bi svima bilo interesantno da čitamo sve što je episkop Ezberi pisao u svojim dnevnicima, ali nam to jednostavno na ovom mestu nije moguće. Vrlo važno što treba da znamo o njemu jeste da je Ezberi bio neprestano aktivan – uvek u pokretu. Išao je od mesta do mesta i svima propovedao jevanđelje Hristovo. U svojim dnevnicima je detaljno zapisivao svoja putovanja i tamo stoji da je jednom prilikom na konju proputovao 3700 km u jednom putovanju kroz SAD za svega nekoliko meseci! Opisao je detaljno ovaj doživljaj, kako je prolazio kroz planine i doline, reke i močvare, propovedajući svakodnevno, uvek spavajući na drugom mestu. Čak ni groznica niti bolovi u grudima ga nisu zaustavili, što nam pokazuje požrtvovanost sa kojom je služio u carstvu Božjem.

Kao posledica njegovih teških napora, njegovo zdravlje je bilo ozbiljno ugroženo, da je na Generalnoj konferenciji, godine 1800, podneo ostavku iz episkopske službe. Nakon što je na istoj konferenciji njegovo pismo bilo pročitano, bila je donesena odluka da se Ezberi zamoli da i nadalje služi kao episkop u crkvi, sve dok mu to zdravlje i snaga dozvoljavaju. Ezberi je uvažio odluku konferencije, međutim pošto je episkop Kouk (jedini drugi episkop u SAD-u u to vreme) više vremena provodio u Evropi i samo delić svog vremena je mogao posvetiti službi u SAD-u, na preporuku Veslija, Konferencija je izglasala Ričard Votkouta (eng. Richard Whatcoat) za trećeg episkopa Metodističke episkopalne crkve u SAD-u.

Nakon završetka Generalne konferencije 1800. godine, Ezberi je uprkos zdravstvenim poteškoćama nastavio da putuje, da predsedava konferencijom i da posećuje sve delove rada, propovedajući jevanđelje siromašnima, na dalekim prerijama, na samoj granici SAD-a, kao i bogatima u velikim gradovima. U njegovom dnevniku u vezi sa ovim nalazimo sledeće reči: „Zašto bi živ čovek trebalo da se žali? Ali ipak nije lako živeti tri meseca u preriji, pogotovo kad imate samo jednu sobicu sa kaminom i živite sa još 6 ljudi, stranaca. Međutim, i ovde se mora propovedati, čitati, pisati, moliti, pevati, pričati, jesti, piti i spavati, ili pobeći u šumu. A imam bolove po celom telu – koji su pogotovo aktuelni dok jašem, ali i tada me pesma uvek razveseli.“ Tokom 1802. godine, Ezberi je na konju proputovao preko 6000 km, po kiši i snegu, ali ga je Bog uvek čuvao i jačao.

Godine 1804, na Godišnjoj konferenciji, sva tri episkopa – Kouk, Ezberi i Votkout su bili prisutni i smenjivali su se u predsedavanju konferencijom. Dve godine nakon toga, episkop Votkout je preminuo u rezidenciji guvernera Baseta, u državi Delaver, u svojoj sedamdeset i prvoj godini života. Nakon što je episkop Votkout preminuo, episkop Ezberi je u suštini ostao potpuno sam u svom episkopskom radu, pošto je engleska konferencija i dalje zahtevala od episkopa Kouka da se više posveti radu u Evropi. Zbog toga je 1807. godine, episkop Ezberi bio primoran da nadgleda čak sedam godišnjih konferencija crkve i da putuje čak skoro 10.000 km u roku od deset meseci, kako bi to sve postigao. Tokom ovih putovanja, bio je primoran da uvek traži novo mesto gde bi prenoćio ili gostionicu u kojoj bi se mogao najesti. Vredno je pomena da prilikom putovanja, bez obzira u kojoj kući se nalazio i iz kog razloga, uvek je tražio dozvolu od domaćina da se moli sa porodicom pre nego što je produžio svoje putovanje, što su ljudi sa zahvalnošću prihvatali.

Na generalnoj konferenciji 1808. godine, episkop Ezberi je bio jedini prisutan episkop. Konferencija je međutim izabrala Vilijama Mekendrija (eng. William McKendree) da bude novi episkop, na mestu preminulog episkopa Votkouta. Budući da je episkop Mekendri u poređenju sa episkopom Ezberijem bio mlad i jak, bio je velika pomoć svom starijem kolegi. Tokom prve godine Mekendrijevog episkopata, oba episkopa su uglavnom zajedno putovali, kako bi stariji episkop mogao predstaviti svog mlađeg brata i kolegu na svim konferencijama, kao i pojedincima u svim krajevima zemlje. Ezberi je jednu priliku zajedničkog putovanja opisao na sledeći način: „Moje telo tone pod radom. Mi putujemo u jednoj vrlo skromnoj kočiji, ali nama to i odgovara. Mi samo želimo da putujemo i da hiljade ljudi dovedemo Bogu. Zar ovakav cilj nije vredan čak i ovakvog nelagodnog putovanja?“

Godine 1811, episkop Ezberi je posetio gornju Kanadu, koja je u to vreme, pa sve do 1828. god., bila pod nadležnošću američke generalne konferencije, tačnije – episkopa Metodističke episkopalne crkve. Prolazeći kroz indijansko selo Sejnt Ridžis, prešao je preko reke Sejnt Lorens u Kanadu i po prvi put nakon četrdeset godina je stajao pod zastavom svoje rodne zemlje (Kanada je u to vreme bila carska kolonija Velike Britanije, i kao takva bila je sastavni deo ovog velikog carstva). Mnoga osećanja i sećanja su ga zaplavila i odjednom se počeo sećati svog detinjstva, mladosti, rodnog kraja, roditelja, početka službe u crkvi, revolucije, rata za nezavisnost, kao i svih promena koje su se desila nakon što se preselio u Ameriku, ne samo u društvu, već i u Crkvi u kojoj je služio skoro ceo svoj život. Episkop je produžio putovanje uz reku, prodopovedajući svima koje je usput sreo. Nakon što je posetio Kingston i neka druga važnija mesta u Kanadi, ponovo se vratio u SAD i išao da prisustvuje Godišnjoj konferenciji Dženezi u državi Nju Jork, nakon koje je zajedno sa episkopom Mekendrijem nastavio turu kroz države Nju Jork, Pensilvaniju, Ohajo, Kentaki, Tenesi i neke od drugih južnih država. Tom prilikom je prešao 2500 km u roku od dva meseca.

Godine 1812, generalna konferencija se okupila u gradu Nju Jorku, gde su oba episkopa – Ezberi i Mekendri bili prisutni. Nakon završetka konferencije, SAD je proglasila rat protiv Velike Britanije i iako je ovaj rat bio vrlo škodljiv za crkvu, metodiste to nikako nije sprečavalo da zadobijaju duše za Gospoda. Episkop Ezberi je ovo vrlo teško podnosio i strepio od strahote koja je bila na pomolu; on je, međutim, kao državljanin SAD-a i episkop osećao obavezu da se moli za uspeh vojske svoje nove domovine, te je i druge prekoravao koji se nisu molili za svoju zemlju. Te godine je Ezberi predvodio ukupno devet konferencija, proputovao 10.000 km. Njegov posao je bio vrlo težak – toliko da je to njegov organizam potpuno iscrpilo i oslabilo, da više nije mogao sam ni u kočiju da se popne. Jednom prilikom se izrazio na sledeći način: „Ne mogu se žaliti na svoje zdravlje, kad razmišljam o mukama ranjenih i onih koji umiru od ruku naših neprijatelja! A ako stradamo, ko će nas utešiti? Gospod!“ Uprkos zaista teškoj situaciji u kojoj se zemlja nalazila, Gospod je blagosiljao rad metodističkih propovednika i u mnogim regionima je Metodistička crkva rasla.

Godine 1814., episkop Ezberi se vrlo jako razboleo od jake groznice u Nju Džerziju, tako da su i njegovi prijatelji i doktori već računali da neće preživeti. Međutim, došlo je do određenog poboljšanja situacije, nakon čega je Gospodu zahvalio za još produženu milost koju je iskoristio na način na koji je najbolje znao – službom Gospodu.

Njegovi prijatelji iz Filadelfije su, zbog Ezberijeve bolesti napravili laganu kočiju na četiri točka i svega četiri dana kasnije, ovaj neverovatan čovek se našao u Pitsburgu, na drugom kraju Pensilvanije. Od tog vremena, sve do 1816, Ezberi je nastavio da ispunjava svoje dužnosti episkopa, koliko god mu je to snaga dozvoljavala, putujući sa jednog mesta na drugo velikom brzinom, sve dok se točkovi života nisu počeli okretati sve sporije.

Dana 24. Marta 1816, dospeo je u grad Ričmond u Virdžiniji – mesto u kome je propovedao svoju poslednju propoved. Ovu propoved je episkop Ezberi propovedao sedeći za propovedaonicom, nakon što su ga moreli preneti iz njegove kočije. Nakon propovedi, pomogli su mu da ponovo uđe u kočiju i nastavio je svoj put za Spotsilvaniju. Tu je bio u poseti svog dragog prijatelja Džordža Arnolda, u čijem domu je i preminuo dana 31. Marta 1816, u sedamdeset i prvoj godini života i pedeset i petoj godini službe. Umro je u velikom miru i u poslednjim trenucima svog života je u znak ljubavi prema Isusu Hristu podigao svoje ruke.

Sahranili su ga u porodičnoj grobnici gospodina Arnolda, ali prema odredbi sledeće Generalne konferencije, koja se u Baltimoru sastala svega mesec dana kasnije, njegovo telo je bilo premešteno u Baltimor, u kriptu jedne od baltimorskih crkava.

Tako je umro Frensis Ezberi a Metodistička crkva je ostala bez svog voljenog episkopa. Bio je to zaista čovek sa velikom verom. Prema njegovoj službi možemo zaista doći do zaključka da je bio pomazanik Božji. Bio je takođe i primer dobročinstva i milosrđa. Nakon njegove smrti, svo njegovo imanje, u vrednosti od oko 2.000 dolara (što je u to vreme predstavljalo dvogodišnja primanja) je ostavio jednom udruženju koje se brinulo za iscrpljene („izgorele“) propovednike, udovice i siročad. Bio je zaista umeren u svemu i skroman u svim oblastima života. U toku svoje službe u SAD-u, koja je trajala četrdeset i pet godina, propovedao je više od 16.000 puta. Takođe, pretpostavlja se da je proputovao više od 450.000 km, što predstavlja čak jedanaest puta obim cele Zemlje; predsedavao je na 220 konferencija i ordinirao je više od 4.000 ljudi u službu u crkvi a broj ljudi koje je pokrstio se kretao u desetinama hiljada.

Episkop Ezberi je bio dobar pastor, ali se to nije moglo toliko opaziti prilikom vođenja bilo godišnje ili generalne konferencije. Ipak, uprkos svim njegovim kvalitetima, ne možemo uzeti zdravo za gotovo, da nije imao i nedostatke. Ali te njegove slabosti nisu poticale iz loše moralnosti ili lošeg srca, već zbog slabosti ljudskog rasuđivanja, kome je svako vičan. Nikada se nije oženio, a kao razlog je naveo činjenicu da mu je njegova služba toliko vremena oduzimala, da ne bi imao priliku da i braku posveti pažnju koju je iziskivao. Nije želeo da žena kojom bi se oženio mora da trpi to što je i do jedanaest meseci u godini bio na putu. Stoga, odlučio je da, kao i apostol Pavle, sve svoje vreme i talente posveti Crkvi Božjoj. Episkop Ezberi „odmara od svojih poslova a njegova dela ga prate.“
Pripremio Daniel Sjanta