VELIKANI METODIZMA
(Objavljeno u Glasu Jevanđelja, časopisu Evangeličke metodističke crkve u Republici Srbiji, u brojevima 3/2013 i 4/2013)
(članak je dostupan i na stranici "Pisani materijal" na ovom blogu)
(this article is a loose translation of the following material)
(članak je dostupan i na stranici "Pisani materijal" na ovom blogu)
(this article is a loose translation of the following material)
Naš osmi velikan Metodizma
je Frensis Ezberi (eng. Francis Asbury). Rođen je u selu Herodsvort (eng.
Harrodsworth), nedaleko od Birmingema u Engleskoj dana 20 ili 21 avgusta 1745
godine. Njegovi roditelji su pripadali skromnijoj klasi engleskog društva i
bili su iskreni i vredni ljudi. Imali su dvoje dece – sina i ćerku. Njihova
ćerka je umrla u ranom detinjstvu i Frensis je ostao jedino dete svojih
roditelja. Još vrlo rano su ga roditelji poslali u školu i tamo je ostao sve do
svojih trinaest godina. Pošto ga je njegov učitelj dosta loše tretirao, odlučio
je da napusti školu i da nađe neki zanat kome bi se posvetio, što je i učinio,
sve do svoje dvadesete godine.
Ubrzo nakon što je počeo da
uči zanat, upoznao je jednog čoveka koji mu je pokazao njegovu grešnu prirodu.
Kao posledica ovog saznanja je bila njegova svakodnevna molitva kao i duhovna
glad, pored koje je shvatio da propovedi njegovog sveštenika, koje su bile bez
života, nisu bile ni izdaleka zadovoljavajuće, te je odlučio da potraži drugu
crkvu u kojoj sveštenik propoveda Jevanđelje Isusa Hrista sa više života i
elana. Vrlo brzo je stupio u kontakt sa metodistima i već prilikom prve posete
bogosluženju u obližnjem mestu je doživeo nešto što nikad ranije nije. Svi
ljudi su mu se činili potpuno predani Bogu – bilo u molitvi na kolenima ili
tokom pevanja pesama. Čak je i propovednik na njega ostavio veliki utisak, jer
se tako predivno molio, a tu molitvu nije čitao iz molitvenika, već se molio
svojim rečima. Takođe, njegova propoved je bila toliko čudesna, ali se Frensis
verovatno još više čudio tome da taj propovednik tu predivnu propoved nije
čitao, već je propovedao svojim rečima! Propoved je tada govorila o sigurnosti
spasenja, što je Frensisu bilo strano, ali mu je pomoglo da još više shvati
bedno stanje svoje duše i da moli Boga za oproštaj.
Ubrzo nakon toga je u šupi
na imanju svoje porodice otvorio vrata za sve koji su želeli da zajedno s njim
provode vreme na molitvi. Nakon toga je postao lokalni propovednik u
metodističkoj zajednici, što je trajalo nekih pet godina, nakon čega se
punovremeno posvetio propovedničkoj službi. Narednih pet godina je bio putujući
propovednik u Engleskoj, sve dok nije na konferenciji u Bristolu, godine 1771,
bio upućen poziv za dobrovoljce koji bi bili spremni ići za „Novi svet“
(Amerika), ne bi li tamo širili hrišćansku nauku i metodizam. Frensis se bez
razmišljanja odazvao ovom pozivu i uz odobrenje konferencije se započela nova
epoha u njegovom životu.
Pozdravio se sa svojim roditeljima
i sa mnogim ljudima u zajednicima u kojima je tokom godina služio i septembra
iste godine je zaplovio prema Americi, zajedno sa još jednim svojim kolegom,
gospodinom Ričardom Rajtom (eng. Richard Wright). Mnoge je ovaj postupak
začudio, pitajući se šta ga je navelo da napusti svoje i krene u tuđe, ali ga
niko u tome nije sprečavao.
Nakon pet nedelja putovanja,
doputovali su u Filadelfiju, gde ih je dočekao gospodin Pilmor, koji je takođe
bio metodistički misionar iz Engleske. Nakon nekoliko dana provedenih u ovom
gradu, otišli su za Njujork, gde je bio postavljen drugi metodistički misionar,
gospodin Bordman. U to vreme, samo njih dvojica su služili u novoosnovanoj
misiji i postojale su samo dve uspostavljene zajednice – Filadelfija (u kojoj
je bilo oko 250 članova) i Njujork (sa oko 300 članova) i jedna misijska
stanica u državi Merilend, gde je služio gospodin Robert Strobridž. Ezberi je
odlučio da ne ostane u ovim gradovima, već da propoveda jevanđelje najpre u
okolnim mestima i selima, ali i da poseti udaljenija mesta. Na mnogim mestima
su ga ljudi s radošću primili i slušali njegove reči, dok je u drugim mestima
bio napadan i proganjan.
Decembra 1772 godine, Ezberi
je otišao u Kent, u državu Merilend. Jednom prilikom, pre nego što je počeo da
propoveda, sveštenik Anglikanske crkve (koja je i u Americi u to vreme bila
većinska crkva) mu je pristupio i počeo da ga ispituje po čijem nalogu on
propoveda?! Frensis mu je objasnio da je on ovlašćen lokalni metodistički
propovednik. Sveštenik mu je na to odgovorio kako je on jedini ovlašćen da se
brine o dušama svih ljudi u gradu i da Ezberi ne sme da propoveda, jer time
izaziva raskol i da zadržava ljude od njihovog posla. Frensis mu je objasnio
kako on ne želi ništa loše da uradi, već želi da pomogne ljudima čineći im
dobro. Takođe ga je pitao, zar nisu i konjske trke te koje zadržavaju ljude od
posla i da je njegov jedini cilj da odvraća grešnike od greha. Sveštenik je
ponovio, kako mu on nije potreban, pošto on to i sam može da uradi. Počeo je da
upozorava sve ljude da ne slušaju Ezberija, ali su i uprkos tome ljudi slušali
i prihvatali njegove reči.
Na ovakve i slične situacije
je Ezberi, kao i njegovi saradnici, mnogo puta naišao, ali ga to nije sputalo u
radu – da pridobija duše za Hrista.
Oktobra 1772 godine, Ezberi
je dobio pismo od Džona Veslija, u kome ga je postavio za Superintendenta
metodističkih udruženja u Americi i zahtevao je od njega da strogo nadgleda
pridržavanje pravila udruženja u zajednicama. U to vreme još uvek nije bila
osnovana Godišnja konferencija, već su svoja zaduženja propovednici dobijali
prema potrebama zajednica.
Juna 1773 godine, gospoda
Renkin i Šedford su došli u Filadelfiju, iz Engleske. I oni su bili misionari
koji su bili poslati iz Engleske kao ispomoć tamošnjim propovednicima. Pošto je
Renkin već imao više godina službe od Ezberija, Vesli ga je oficijalno imenovao
za Superintendenta koji je imao pravo da sazove Godišnje konferencije i da
organizuje i strukturiše rad u Americi. Nepunih mesed dana nakon njegovog dolaska
je bila sazvana prva oficijalna Godišnja konferencija u Filadelfiji. Bilo je
prisutno deset propovednika a u svim zajednicama je tada bilo 1160 članova. Na
toj konferenciji je Ezberi bio postavljen u Baltimor a godinu dana nakon toga
je bio postavljen u Filadelfiju i Njujork u kojima se zajedno sa Renkinom
smenjivao na svaka tri meseca. Tu je proveo godinu dana, ali je pored ovih
mesta, služio i u svim okolnim mestima, te je zbog prekomernog rada ozbiljno
narušio svoje zdravlje. Nakon toga je bio postavljen u Norfok u Virdžiniji, gde
je postojalo malo udruženje, bez molitvenog doma, te je njegov prvi zadatak u
ovom mestu bilo da ovoj zajednici obezbedi mesto za sastanke.
Iz Ezberijevih dnevnika
saznajemo da je između njega i Renkina dolazilo do nerazumevanja oko pitanja
sprovođenja discipline i crkevnog reda. Renkin je bio veoma strog, čak toliko
da je njegovo postavljenje superintenda naišlo na negodovanje, kako
propovednika, tako i članova. Frensis je takođe zahtevao od svojih članova da
se drže discipline, ali ne do te mere i tako strogo poput Renkina. Renkin je
primetio da je većina ljudi bila više naklonjena Ezberiju, zbog čega je Renkin
počeo da umišlja da Ezberi namerno pokušava da privuče ljude na svoju stranu i
njega uklone iz službe. Prema ovom zaključku – do koga ga je dovela čista
ljubomora – Renkin je napisao pismo Vesliju, na osnovu čega je Vesli tražio da
se Ezberi smesta vrati u Englesku, kako bi bio pod njegovim budnim okom. Ubrzo
nakon toga su se stvari razjasnile i Vesli je u jednom pismu te iste godine
napisao: „radujem se zbog iskrenog Frensisa Ezberija i nadam se da više neće
doći u takvo iskušenje“.
Ubrzo nakon ove prepiske,
otpočeo je Američki revolucionarni rat (rat za nezavisnost), što je vodeće
propovednike dovelo do veoma neprijatne situacije. Ovo se posebno ticalo
Renkina i Ezberija. Renkin je ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih
Američkih Država (4.7.1776) odlučio da se vrati u Englesku, dok je Ezberi
odlučio da ostane veran svom pozivu i da ne napusti Božje delo u Americi, iako
je to sa sobom donelo i mnogo poteškoća.
U to vreme, skupština SAD-a
je donela odluku da svi ljudi koji žive na teritoriji američkih država moraju
da polažu zakletvu vernosti vladi novoosnovane države. Ezberi nije imao problem
sa polaganjem zakletve, ali je imao prigovor savesti na samu zakletvu koju je
odredila država Merilend, u kojoj je tada živeo. Pošto mu je pretila zatvorska
kazna, zbog optužbe da je izdajica, bio je primoran da napusti Merilend i
preseli se u susednu državu – Delaver, gde je sklonište našao na imanju
izvesnog sudije, gospodina Vajta. U njegovoj kući je bio u delimičnoj tajnosti
čak godinu dana, sve dok najburnije vreme nije prošlo. Ali čak i ovde, Ezberi
nije sedeo skrštenih ruku. Iako nije mogao otvoreno da propoveda, posećivao je
mnoge porodice u okolini. Dok se sakrivao u ovoj kući, budući da je Renkin bio
otputovao nazad u Englesku, bez određenog zamenika, Konferencija je godine 1779
morala da se sastane na ovom imanju, na kojoj je Ezberi bio izglasan za novog
Superintendenta, što je i Vesli lično potvrdio 1782 godine. Već naredne, 1783
godine, potpisano je primirje između Velike Britanije i američkih kolonija i
nakon duge i teške borbe, nezavisnost tih kolonija je bila osigurana. Uprkos
tome što su mnogi strepili šta će se desiti sa metodizmom, budući da potiče iz
Engleske i da su neki od propovednika morali da napuste zemlju i vrate se kući
i da su drugi bili uhapšeni, udruženja su doživele procvat i u roku od osam
godina (1775-1783), koliko je revolucija trajala, broj članova je porastao sa
3.000 na 15.000 i tada je već bilo 83 propovednika.
Godina 1784 je bila početak
nove ere američkog metodizma. Do tada su metodisti bili smatrani za članove
Anglikanske crkve, ali je postalo neophodno da steknu svoju organizacionu
strukturu, naročito zbog toga što je veza između Anglikanske crkve u Engleskoj
i Americi bila presečena i u Americi Anglikanska crkva još uvek nije bila
obezbedila svoju samostalnost. Takođe, u Episkopalnoj crkvi (ime koje je
Anglikanska crkva u Americi usvojila) je ostalo vrlo malo rukopoloženih
sveštenika, a i većina onih koji su ostali nisu bili kompetentni – bilo zbog
toga što nisu bili nanovo rođeni, ili je njihovo ponašanje bilo nemoralno – da
obavljaju svoju službu, a pogotovo ne da služe sakramente metodistima. Budući
da među metodističkim propovednicima nije bilo niti jednog ordinisanog
sveštenika koji bi mogao da služi sakramente, Vesli je nakon puno molitve
odlučio da Tomasa Kouka postavi za episkopa. Opunomoćio ga je da ode u Ameriku
i uspostavi Metodističku episkopalnu crkvu, što se i desilo na tzv „božićnoj
konferenciji“, održanoj 25. decembra 1784 godine u Baltimoru. Kouk je Ezberija
tom prilikom ordinisao na đakona, nakon toga na starešinu, da bi ga na kraju
rukopoložio za episkopa.
To su bile okolnosti za
kojih je Ezberi postao episkop – bio je to događaj koji je definitivno
ustanovio i osigurao uspeh metodizma u Americi. Pre nego što nastavim sa
opisivanjem daljeg života episkopa Ezberija, morao bih da napomenem, da iako je
Vesli ordinisao Tomasa Kouka da bude episkop i naložio istu ordinaciju za
Frensisa Ezberija, on nije imao na misli upotrebu titule „episkop“, već
jednostavno „superintendent“ (u prevodu „nadzornik“ ili „nastojnik“). Sam Vesli
se jako protivio upotrebi titule episkopa, verovatno zbog korupcije koja je
vladala u Anglikanskoj crkvi, zbog čega je za njega ovaj izraz predstavljao
određeno otelotvorenje pompeznosti (anglikanskih) crkvenodostojnika i snažno je
protestvovao protiv upotrebe ove titule među svojim propovednicima. Čak štaviše,
i reči „sveštenik“ se protivio, iako je to izraz koji se koristi za
„prezvitere“ ili „starešine“ u Metodističkoj crkvi. Uvek je podsticao skromnost
kod svih svojih saradnika.
To je upravo dokazivalo i
pismo koje je 1788 godine napisao Ezberiju, nakon što su svi propovednici
počeli da ga oslovljavaju sa „episkop“. Uvodim odeljak iz tog pisma:
„Dragi moj brate, bojim se
da se u jednoj stvari ne slažemo. Ja učim kako da budem mali a vi učite kako da
budete veliki; ja puzim, dok se vi šepurite. O, pazite! Ne težite ka tome da
budete neko i nešto. Neka sam ja niko i ništa a Hristos u meni sve u svemu.
Veoma me zabrinjava ovaj slučaj sa vama.
Kako možete, kako se
usuđujete da vas nazivaju episkop? Mene hvata jeza na samu pomisao! Mogu me
zvati podlac, tikvan, glupan ili bitanga i ja se neću buniti; ali mene nikad
niko neće nazvati episkopom! Radi mene, radi Boga, radi Hrista, molim vas da
stavite tačku na to!“
Ovo nam pokazuje koliko se
Vesli protivio korišćenju reči episkop, iako se nije protivio samoj službi. Kakvi
i da su bili strahovi zbog kojih se Vesli ovako osećao, ne možemo ih olako
odbaciti kao neosnovane, već moramo u svakom trenutku ponovo i ponovo
preispitivati ispravnost i iskrenost naših srca, misli i motiva u svemu što
radimo.
Nakon njegove ordinacije na
episkopa, Ezberi je započeo seriju putovanja i službi koje su ovekovečile
njegovo ime i koje su opravdale njegovu titulu „apostol američkog metodizma“.
Najpre je svoju pažnju usmerio na osnivanje metodističkog teološkog fakulteta.
Tomas Kouk mu se takođe pridružio u tom poduhvatu i vrlo brzo su uspeli da
sakupe dovoljnu sumu i izgrade veliku zgradu u Abingdonu, u državi Virdžinija,
nedaleko od Baltimora. Decembra 1787 godine, škola je bila posvećena u službu
Božju, ali je deset godina kasnije škola izgorela. Vrlo brzo nakon toga,
izgrađena je i druga škola u Baltimoru, ali je i ona postala žrtva požara.
Nakon ovog iskustva, iako je bio pobornik obrazovanja, Ezberi je odustao od
gradnje daljih škola.
Godine 1789, Džordž
Vašington je bio izabran za prvog predsednika Sjedinjenih Američkih Država i
tim povodom je Godišnja konferencija Nju Jork pripremila pozdravnu reč
novoizabranom predsedniku. Čast prenošenja pozdrava je pripala episkopu Ezberiju
kojeg je predsednik vrlo lepo primio. Deset godina kasnije, prilikom smrti
predsednika Vašingtona, Ezberi se o njemu izrazio sledećim rečima: „Ne mogu da
zaboravim na tog čoveka, kome niko nije bio ravan. U svakom trenutku je
ispovedao Božje proviđenje i nikad se nije stideo za svog Spasitelja. Verujem
da se ni u jednom trenutku nije uplašio smrti!“
Godine 1791, episkop Ezberi
je posetio Novu Englesku (severo-istok SAD-a) po prvi put, gde je u gradu Nju
Hejvenu osnovao misiju. Njegov dolazak je bio objavljen i u mesnim novinama i
mada je mnogo učenih ljudi došlo da ga sluša, niko ga nije pozvao u svoju kuću.
Posetio je i crkvicu u okviru Jejl univerziteta, tokom molitve i mada ga je
više prisutnih čulo kako propoveda, skoro niko mu nije posvetio niti trenutak
vremena. Ovakvo hladno ponašanje ga je navelo da još više bude zahvalan i još
više ceni vrednost metodizma.
Episkop Ezberi je nakon toga
posetio Boston, gde ga je dočekala takva ista hladna atmosfera kao i u Nju
Hejvenu. Na to je izjavio da je završio sa Bostonom dok se ne nađe odgovarajuća
kuća u kojoj može da se propoveda i dok ne dođu ljudi koji neće biti
bezosećajni hrišćani, već ljudi zapaljeni Božjom ljubavlju.
Nesumljivo bi
svima bilo interesantno da čitamo sve što je episkop Ezberi pisao u svojim
dnevnicima, ali nam to jednostavno na ovom mestu nije moguće. Vrlo važno što
treba da znamo o njemu jeste da je Ezberi bio neprestano aktivan – uvek u
pokretu. Išao je od mesta do mesta i svima propovedao jevanđelje Hristovo. U
svojim dnevnicima je detaljno zapisivao svoja putovanja i tamo stoji da je
jednom prilikom na konju proputovao 3700 km u jednom putovanju kroz SAD za
svega nekoliko meseci! Opisao je detaljno ovaj doživljaj, kako je prolazio kroz
planine i doline, reke i močvare, propovedajući svakodnevno, uvek spavajući na
drugom mestu. Čak ni groznica niti bolovi u grudima ga nisu zaustavili, što nam
pokazuje požrtvovanost sa kojom je služio u carstvu Božjem.
Kao posledica
njegovih teških napora, njegovo zdravlje je bilo ozbiljno ugroženo, da je na
Generalnoj konferenciji, godine 1800, podneo ostavku iz episkopske službe.
Nakon što je na istoj konferenciji njegovo pismo bilo pročitano, bila je
donesena odluka da se Ezberi zamoli da i nadalje služi kao episkop u crkvi, sve
dok mu to zdravlje i snaga dozvoljavaju. Ezberi je uvažio odluku konferencije,
međutim pošto je episkop Kouk (jedini drugi episkop u SAD-u u to vreme) više
vremena provodio u Evropi i samo delić svog vremena je mogao posvetiti službi u
SAD-u, na preporuku Veslija, Konferencija je izglasala Ričard Votkouta (eng.
Richard Whatcoat) za trećeg episkopa Metodističke episkopalne crkve u SAD-u.
Nakon završetka
Generalne konferencije 1800. godine, Ezberi je uprkos zdravstvenim poteškoćama
nastavio da putuje, da predsedava konferencijom i da posećuje sve delove rada,
propovedajući jevanđelje siromašnima, na dalekim prerijama, na samoj granici
SAD-a, kao i bogatima u velikim gradovima. U njegovom dnevniku u vezi sa ovim
nalazimo sledeće reči: „Zašto bi živ čovek trebalo da se žali? Ali ipak nije
lako živeti tri meseca u preriji, pogotovo kad imate samo jednu sobicu sa
kaminom i živite sa još 6 ljudi, stranaca. Međutim, i ovde se mora propovedati,
čitati, pisati, moliti, pevati, pričati, jesti, piti i spavati, ili pobeći u
šumu. A imam bolove po celom telu – koji su pogotovo aktuelni dok jašem, ali i
tada me pesma uvek razveseli.“ Tokom 1802. godine, Ezberi je na konju
proputovao preko 6000 km, po kiši i snegu, ali ga je Bog uvek čuvao i jačao.
Godine 1804, na
Godišnjoj konferenciji, sva tri episkopa – Kouk, Ezberi i Votkout su bili
prisutni i smenjivali su se u predsedavanju konferencijom. Dve godine nakon
toga, episkop Votkout je preminuo u rezidenciji guvernera Baseta, u državi
Delaver, u svojoj sedamdeset i prvoj godini života. Nakon što je episkop
Votkout preminuo, episkop Ezberi je u suštini ostao potpuno sam u svom
episkopskom radu, pošto je engleska konferencija i dalje zahtevala od episkopa
Kouka da se više posveti radu u Evropi. Zbog toga je 1807. godine, episkop
Ezberi bio primoran da nadgleda čak sedam godišnjih konferencija crkve i da
putuje čak skoro 10.000 km u roku od deset meseci, kako bi to sve postigao.
Tokom ovih putovanja, bio je primoran da uvek traži novo mesto gde bi prenoćio
ili gostionicu u kojoj bi se mogao najesti. Vredno je pomena da prilikom
putovanja, bez obzira u kojoj kući se nalazio i iz kog razloga, uvek je tražio
dozvolu od domaćina da se moli sa porodicom pre nego što je produžio svoje
putovanje, što su ljudi sa zahvalnošću prihvatali.
Na generalnoj
konferenciji 1808. godine, episkop Ezberi je bio jedini prisutan episkop.
Konferencija je međutim izabrala Vilijama Mekendrija (eng. William McKendree)
da bude novi episkop, na mestu preminulog episkopa Votkouta. Budući da je
episkop Mekendri u poređenju sa episkopom Ezberijem bio mlad i jak, bio je
velika pomoć svom starijem kolegi. Tokom prve godine Mekendrijevog episkopata,
oba episkopa su uglavnom zajedno putovali, kako bi stariji episkop mogao
predstaviti svog mlađeg brata i kolegu na svim konferencijama, kao i pojedincima
u svim krajevima zemlje. Ezberi je jednu priliku zajedničkog putovanja opisao
na sledeći način: „Moje telo tone pod radom. Mi putujemo u jednoj vrlo skromnoj
kočiji, ali nama to i odgovara. Mi samo želimo da putujemo i da hiljade ljudi
dovedemo Bogu. Zar ovakav cilj nije vredan čak i ovakvog nelagodnog putovanja?“
Godine 1811, episkop Ezberi
je posetio gornju Kanadu, koja je u to vreme, pa sve do 1828. god., bila pod
nadležnošću američke generalne konferencije, tačnije – episkopa Metodističke
episkopalne crkve. Prolazeći kroz indijansko selo Sejnt Ridžis, prešao je preko
reke Sejnt Lorens u Kanadu i po prvi put nakon četrdeset godina je stajao pod
zastavom svoje rodne zemlje (Kanada je u to vreme bila carska kolonija Velike
Britanije, i kao takva bila je sastavni deo ovog velikog carstva). Mnoga
osećanja i sećanja su ga zaplavila i odjednom se počeo sećati svog detinjstva,
mladosti, rodnog kraja, roditelja, početka službe u crkvi, revolucije, rata za
nezavisnost, kao i svih promena koje su se desila nakon što se preselio u
Ameriku, ne samo u društvu, već i u Crkvi u kojoj je služio skoro ceo svoj
život. Episkop je produžio putovanje uz reku, prodopovedajući svima koje je
usput sreo. Nakon što je posetio Kingston i neka druga važnija mesta u Kanadi,
ponovo se vratio u SAD i išao da prisustvuje Godišnjoj konferenciji Dženezi u
državi Nju Jork, nakon koje je zajedno sa episkopom Mekendrijem nastavio turu
kroz države Nju Jork, Pensilvaniju, Ohajo, Kentaki, Tenesi i neke od drugih
južnih država. Tom prilikom je prešao 2500 km u roku od dva meseca.
Godine 1812, generalna
konferencija se okupila u gradu Nju Jorku, gde su oba episkopa – Ezberi i
Mekendri bili prisutni. Nakon završetka konferencije, SAD je proglasila rat
protiv Velike Britanije i iako je ovaj rat bio vrlo škodljiv za crkvu,
metodiste to nikako nije sprečavalo da zadobijaju duše za Gospoda. Episkop
Ezberi je ovo vrlo teško podnosio i strepio od strahote koja je bila na pomolu;
on je, međutim, kao državljanin SAD-a i episkop osećao obavezu da se moli za
uspeh vojske svoje nove domovine, te je i druge prekoravao koji se nisu molili
za svoju zemlju. Te godine je Ezberi predvodio ukupno devet konferencija,
proputovao 10.000 km. Njegov posao je bio vrlo težak – toliko da je to njegov
organizam potpuno iscrpilo i oslabilo, da više nije mogao sam ni u kočiju da se
popne. Jednom prilikom se izrazio na sledeći način: „Ne mogu se žaliti na svoje
zdravlje, kad razmišljam o mukama ranjenih i onih koji umiru od ruku naših
neprijatelja! A ako stradamo, ko će nas utešiti? Gospod!“ Uprkos zaista teškoj
situaciji u kojoj se zemlja nalazila, Gospod je blagosiljao rad metodističkih
propovednika i u mnogim regionima je Metodistička crkva rasla.
Godine 1814., episkop Ezberi
se vrlo jako razboleo od jake groznice u Nju Džerziju, tako da su i njegovi
prijatelji i doktori već računali da neće preživeti. Međutim, došlo je do
određenog poboljšanja situacije, nakon čega je Gospodu zahvalio za još
produženu milost koju je iskoristio na način na koji je najbolje znao – službom
Gospodu.
Njegovi prijatelji iz
Filadelfije su, zbog Ezberijeve bolesti napravili laganu kočiju na četiri točka
i svega četiri dana kasnije, ovaj neverovatan čovek se našao u Pitsburgu, na
drugom kraju Pensilvanije. Od tog vremena, sve do 1816, Ezberi je nastavio da
ispunjava svoje dužnosti episkopa, koliko god mu je to snaga dozvoljavala,
putujući sa jednog mesta na drugo velikom brzinom, sve dok se točkovi života
nisu počeli okretati sve sporije.
Dana 24. Marta 1816, dospeo
je u grad Ričmond u Virdžiniji – mesto u kome je propovedao svoju poslednju
propoved. Ovu propoved je episkop Ezberi propovedao sedeći za propovedaonicom,
nakon što su ga moreli preneti iz njegove kočije. Nakon propovedi, pomogli su
mu da ponovo uđe u kočiju i nastavio je svoj put za Spotsilvaniju. Tu je bio u
poseti svog dragog prijatelja Džordža Arnolda, u čijem domu je i preminuo dana
31. Marta 1816, u sedamdeset i prvoj godini života i pedeset i petoj godini
službe. Umro je u velikom miru i u poslednjim trenucima svog života je u znak ljubavi
prema Isusu Hristu podigao svoje ruke.
Sahranili su ga u porodičnoj
grobnici gospodina Arnolda, ali prema odredbi sledeće Generalne konferencije,
koja se u Baltimoru sastala svega mesec dana kasnije, njegovo telo je bilo
premešteno u Baltimor, u kriptu jedne od baltimorskih crkava.
Tako je umro Frensis Ezberi
a Metodistička crkva je ostala bez svog voljenog episkopa. Bio je to zaista
čovek sa velikom verom. Prema njegovoj službi možemo zaista doći do zaključka
da je bio pomazanik Božji. Bio je takođe i primer dobročinstva i milosrđa.
Nakon njegove smrti, svo njegovo imanje, u vrednosti od oko 2.000 dolara (što
je u to vreme predstavljalo dvogodišnja primanja) je ostavio jednom udruženju
koje se brinulo za iscrpljene („izgorele“) propovednike, udovice i siročad. Bio
je zaista umeren u svemu i skroman u svim oblastima života. U toku svoje službe
u SAD-u, koja je trajala četrdeset i pet godina, propovedao je više od 16.000
puta. Takođe, pretpostavlja se da je proputovao više od 450.000 km, što
predstavlja čak jedanaest puta obim cele Zemlje; predsedavao je na 220
konferencija i ordinirao je više od 4.000 ljudi u službu u crkvi a broj ljudi
koje je pokrstio se kretao u desetinama hiljada.
Episkop Ezberi je bio dobar
pastor, ali se to nije moglo toliko opaziti prilikom vođenja bilo godišnje ili
generalne konferencije. Ipak, uprkos svim njegovim kvalitetima, ne možemo uzeti
zdravo za gotovo, da nije imao i nedostatke. Ali te njegove slabosti nisu
poticale iz loše moralnosti ili lošeg srca, već zbog slabosti ljudskog
rasuđivanja, kome je svako vičan. Nikada se nije oženio, a kao razlog je naveo
činjenicu da mu je njegova služba toliko vremena oduzimala, da ne bi imao
priliku da i braku posveti pažnju koju je iziskivao. Nije želeo da žena kojom
bi se oženio mora da trpi to što je i do jedanaest meseci u godini bio na putu.
Stoga, odlučio je da, kao i apostol Pavle, sve svoje vreme i talente posveti
Crkvi Božjoj. Episkop Ezberi „odmara od svojih poslova a njegova dela ga
prate.“
Pripremio Daniel
Sjanta