Thursday, September 5, 2013

Velikani Metodizma (8): episkop Frensis Ezberi



VELIKANI METODIZMA
(Objavljeno u Glasu Jevanđelja, časopisu Evangeličke metodističke crkve u Republici Srbiji, u brojevima 3/2013 i 4/2013)

(članak je dostupan i na stranici "Pisani materijal" na ovom blogu)


(this article is a loose translation of the following material)






Naš osmi velikan Metodizma je Frensis Ezberi (eng. Francis Asbury). Rođen je u selu Herodsvort (eng. Harrodsworth), nedaleko od Birmingema u Engleskoj dana 20 ili 21 avgusta 1745 godine. Njegovi roditelji su pripadali skromnijoj klasi engleskog društva i bili su iskreni i vredni ljudi. Imali su dvoje dece – sina i ćerku. Njihova ćerka je umrla u ranom detinjstvu i Frensis je ostao jedino dete svojih roditelja. Još vrlo rano su ga roditelji poslali u školu i tamo je ostao sve do svojih trinaest godina. Pošto ga je njegov učitelj dosta loše tretirao, odlučio je da napusti školu i da nađe neki zanat kome bi se posvetio, što je i učinio, sve do svoje dvadesete godine.

Ubrzo nakon što je počeo da uči zanat, upoznao je jednog čoveka koji mu je pokazao njegovu grešnu prirodu. Kao posledica ovog saznanja je bila njegova svakodnevna molitva kao i duhovna glad, pored koje je shvatio da propovedi njegovog sveštenika, koje su bile bez života, nisu bile ni izdaleka zadovoljavajuće, te je odlučio da potraži drugu crkvu u kojoj sveštenik propoveda Jevanđelje Isusa Hrista sa više života i elana. Vrlo brzo je stupio u kontakt sa metodistima i već prilikom prve posete bogosluženju u obližnjem mestu je doživeo nešto što nikad ranije nije. Svi ljudi su mu se činili potpuno predani Bogu – bilo u molitvi na kolenima ili tokom pevanja pesama. Čak je i propovednik na njega ostavio veliki utisak, jer se tako predivno molio, a tu molitvu nije čitao iz molitvenika, već se molio svojim rečima. Takođe, njegova propoved je bila toliko čudesna, ali se Frensis verovatno još više čudio tome da taj propovednik tu predivnu propoved nije čitao, već je propovedao svojim rečima! Propoved je tada govorila o sigurnosti spasenja, što je Frensisu bilo strano, ali mu je pomoglo da još više shvati bedno stanje svoje duše i da moli Boga za oproštaj.

Ubrzo nakon toga je u šupi na imanju svoje porodice otvorio vrata za sve koji su želeli da zajedno s njim provode vreme na molitvi. Nakon toga je postao lokalni propovednik u metodističkoj zajednici, što je trajalo nekih pet godina, nakon čega se punovremeno posvetio propovedničkoj službi. Narednih pet godina je bio putujući propovednik u Engleskoj, sve dok nije na konferenciji u Bristolu, godine 1771, bio upućen poziv za dobrovoljce koji bi bili spremni ići za „Novi svet“ (Amerika), ne bi li tamo širili hrišćansku nauku i metodizam. Frensis se bez razmišljanja odazvao ovom pozivu i uz odobrenje konferencije se započela nova epoha u njegovom životu.

Pozdravio se sa svojim roditeljima i sa mnogim ljudima u zajednicima u kojima je tokom godina služio i septembra iste godine je zaplovio prema Americi, zajedno sa još jednim svojim kolegom, gospodinom Ričardom Rajtom (eng. Richard Wright). Mnoge je ovaj postupak začudio, pitajući se šta ga je navelo da napusti svoje i krene u tuđe, ali ga niko u tome nije sprečavao.

Nakon pet nedelja putovanja, doputovali su u Filadelfiju, gde ih je dočekao gospodin Pilmor, koji je takođe bio metodistički misionar iz Engleske. Nakon nekoliko dana provedenih u ovom gradu, otišli su za Njujork, gde je bio postavljen drugi metodistički misionar, gospodin Bordman. U to vreme, samo njih dvojica su služili u novoosnovanoj misiji i postojale su samo dve uspostavljene zajednice – Filadelfija (u kojoj je bilo oko 250 članova) i Njujork (sa oko 300 članova) i jedna misijska stanica u državi Merilend, gde je služio gospodin Robert Strobridž. Ezberi je odlučio da ne ostane u ovim gradovima, već da propoveda jevanđelje najpre u okolnim mestima i selima, ali i da poseti udaljenija mesta. Na mnogim mestima su ga ljudi s radošću primili i slušali njegove reči, dok je u drugim mestima bio napadan i proganjan.

Decembra 1772 godine, Ezberi je otišao u Kent, u državu Merilend. Jednom prilikom, pre nego što je počeo da propoveda, sveštenik Anglikanske crkve (koja je i u Americi u to vreme bila većinska crkva) mu je pristupio i počeo da ga ispituje po čijem nalogu on propoveda?! Frensis mu je objasnio da je on ovlašćen lokalni metodistički propovednik. Sveštenik mu je na to odgovorio kako je on jedini ovlašćen da se brine o dušama svih ljudi u gradu i da Ezberi ne sme da propoveda, jer time izaziva raskol i da zadržava ljude od njihovog posla. Frensis mu je objasnio kako on ne želi ništa loše da uradi, već želi da pomogne ljudima čineći im dobro. Takođe ga je pitao, zar nisu i konjske trke te koje zadržavaju ljude od posla i da je njegov jedini cilj da odvraća grešnike od greha. Sveštenik je ponovio, kako mu on nije potreban, pošto on to i sam može da uradi. Počeo je da upozorava sve ljude da ne slušaju Ezberija, ali su i uprkos tome ljudi slušali i prihvatali njegove reči.

Na ovakve i slične situacije je Ezberi, kao i njegovi saradnici, mnogo puta naišao, ali ga to nije sputalo u radu – da pridobija duše za Hrista.

Oktobra 1772 godine, Ezberi je dobio pismo od Džona Veslija, u kome ga je postavio za Superintendenta metodističkih udruženja u Americi i zahtevao je od njega da strogo nadgleda pridržavanje pravila udruženja u zajednicama. U to vreme još uvek nije bila osnovana Godišnja konferencija, već su svoja zaduženja propovednici dobijali prema potrebama zajednica.

Juna 1773 godine, gospoda Renkin i Šedford su došli u Filadelfiju, iz Engleske. I oni su bili misionari koji su bili poslati iz Engleske kao ispomoć tamošnjim propovednicima. Pošto je Renkin već imao više godina službe od Ezberija, Vesli ga je oficijalno imenovao za Superintendenta koji je imao pravo da sazove Godišnje konferencije i da organizuje i strukturiše rad u Americi. Nepunih mesed dana nakon njegovog dolaska je bila sazvana prva oficijalna Godišnja konferencija u Filadelfiji. Bilo je prisutno deset propovednika a u svim zajednicama je tada bilo 1160 članova. Na toj konferenciji je Ezberi bio postavljen u Baltimor a godinu dana nakon toga je bio postavljen u Filadelfiju i Njujork u kojima se zajedno sa Renkinom smenjivao na svaka tri meseca. Tu je proveo godinu dana, ali je pored ovih mesta, služio i u svim okolnim mestima, te je zbog prekomernog rada ozbiljno narušio svoje zdravlje. Nakon toga je bio postavljen u Norfok u Virdžiniji, gde je postojalo malo udruženje, bez molitvenog doma, te je njegov prvi zadatak u ovom mestu bilo da ovoj zajednici obezbedi mesto za sastanke.

Iz Ezberijevih dnevnika saznajemo da je između njega i Renkina dolazilo do nerazumevanja oko pitanja sprovođenja discipline i crkevnog reda. Renkin je bio veoma strog, čak toliko da je njegovo postavljenje superintenda naišlo na negodovanje, kako propovednika, tako i članova. Frensis je takođe zahtevao od svojih članova da se drže discipline, ali ne do te mere i tako strogo poput Renkina. Renkin je primetio da je većina ljudi bila više naklonjena Ezberiju, zbog čega je Renkin počeo da umišlja da Ezberi namerno pokušava da privuče ljude na svoju stranu i njega uklone iz službe. Prema ovom zaključku – do koga ga je dovela čista ljubomora – Renkin je napisao pismo Vesliju, na osnovu čega je Vesli tražio da se Ezberi smesta vrati u Englesku, kako bi bio pod njegovim budnim okom. Ubrzo nakon toga su se stvari razjasnile i Vesli je u jednom pismu te iste godine napisao: „radujem se zbog iskrenog Frensisa Ezberija i nadam se da više neće doći u takvo iskušenje“.

Ubrzo nakon ove prepiske, otpočeo je Američki revolucionarni rat (rat za nezavisnost), što je vodeće propovednike dovelo do veoma neprijatne situacije. Ovo se posebno ticalo Renkina i Ezberija. Renkin je ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država (4.7.1776) odlučio da se vrati u Englesku, dok je Ezberi odlučio da ostane veran svom pozivu i da ne napusti Božje delo u Americi, iako je to sa sobom donelo i mnogo poteškoća.

U to vreme, skupština SAD-a je donela odluku da svi ljudi koji žive na teritoriji američkih država moraju da polažu zakletvu vernosti vladi novoosnovane države. Ezberi nije imao problem sa polaganjem zakletve, ali je imao prigovor savesti na samu zakletvu koju je odredila država Merilend, u kojoj je tada živeo. Pošto mu je pretila zatvorska kazna, zbog optužbe da je izdajica, bio je primoran da napusti Merilend i preseli se u susednu državu – Delaver, gde je sklonište našao na imanju izvesnog sudije, gospodina Vajta. U njegovoj kući je bio u delimičnoj tajnosti čak godinu dana, sve dok najburnije vreme nije prošlo. Ali čak i ovde, Ezberi nije sedeo skrštenih ruku. Iako nije mogao otvoreno da propoveda, posećivao je mnoge porodice u okolini. Dok se sakrivao u ovoj kući, budući da je Renkin bio otputovao nazad u Englesku, bez određenog zamenika, Konferencija je godine 1779 morala da se sastane na ovom imanju, na kojoj je Ezberi bio izglasan za novog Superintendenta, što je i Vesli lično potvrdio 1782 godine. Već naredne, 1783 godine, potpisano je primirje između Velike Britanije i američkih kolonija i nakon duge i teške borbe, nezavisnost tih kolonija je bila osigurana. Uprkos tome što su mnogi strepili šta će se desiti sa metodizmom, budući da potiče iz Engleske i da su neki od propovednika morali da napuste zemlju i vrate se kući i da su drugi bili uhapšeni, udruženja su doživele procvat i u roku od osam godina (1775-1783), koliko je revolucija trajala, broj članova je porastao sa 3.000 na 15.000 i tada je već bilo 83 propovednika.

Godina 1784 je bila početak nove ere američkog metodizma. Do tada su metodisti bili smatrani za članove Anglikanske crkve, ali je postalo neophodno da steknu svoju organizacionu strukturu, naročito zbog toga što je veza između Anglikanske crkve u Engleskoj i Americi bila presečena i u Americi Anglikanska crkva još uvek nije bila obezbedila svoju samostalnost. Takođe, u Episkopalnoj crkvi (ime koje je Anglikanska crkva u Americi usvojila) je ostalo vrlo malo rukopoloženih sveštenika, a i većina onih koji su ostali nisu bili kompetentni – bilo zbog toga što nisu bili nanovo rođeni, ili je njihovo ponašanje bilo nemoralno – da obavljaju svoju službu, a pogotovo ne da služe sakramente metodistima. Budući da među metodističkim propovednicima nije bilo niti jednog ordinisanog sveštenika koji bi mogao da služi sakramente, Vesli je nakon puno molitve odlučio da Tomasa Kouka postavi za episkopa. Opunomoćio ga je da ode u Ameriku i uspostavi Metodističku episkopalnu crkvu, što se i desilo na tzv „božićnoj konferenciji“, održanoj 25. decembra 1784 godine u Baltimoru. Kouk je Ezberija tom prilikom ordinisao na đakona, nakon toga na starešinu, da bi ga na kraju rukopoložio za episkopa.

To su bile okolnosti za kojih je Ezberi postao episkop – bio je to događaj koji je definitivno ustanovio i osigurao uspeh metodizma u Americi. Pre nego što nastavim sa opisivanjem daljeg života episkopa Ezberija, morao bih da napomenem, da iako je Vesli ordinisao Tomasa Kouka da bude episkop i naložio istu ordinaciju za Frensisa Ezberija, on nije imao na misli upotrebu titule „episkop“, već jednostavno „superintendent“ (u prevodu „nadzornik“ ili „nastojnik“). Sam Vesli se jako protivio upotrebi titule episkopa, verovatno zbog korupcije koja je vladala u Anglikanskoj crkvi, zbog čega je za njega ovaj izraz predstavljao određeno otelotvorenje pompeznosti (anglikanskih) crkvenodostojnika i snažno je protestvovao protiv upotrebe ove titule među svojim propovednicima. Čak štaviše, i reči „sveštenik“ se protivio, iako je to izraz koji se koristi za „prezvitere“ ili „starešine“ u Metodističkoj crkvi. Uvek je podsticao skromnost kod svih svojih saradnika.

To je upravo dokazivalo i pismo koje je 1788 godine napisao Ezberiju, nakon što su svi propovednici počeli da ga oslovljavaju sa „episkop“. Uvodim odeljak iz tog pisma:

„Dragi moj brate, bojim se da se u jednoj stvari ne slažemo. Ja učim kako da budem mali a vi učite kako da budete veliki; ja puzim, dok se vi šepurite. O, pazite! Ne težite ka tome da budete neko i nešto. Neka sam ja niko i ništa a Hristos u meni sve u svemu. Veoma me zabrinjava ovaj slučaj sa vama.

Kako možete, kako se usuđujete da vas nazivaju episkop? Mene hvata jeza na samu pomisao! Mogu me zvati podlac, tikvan, glupan ili bitanga i ja se neću buniti; ali mene nikad niko neće nazvati episkopom! Radi mene, radi Boga, radi Hrista, molim vas da stavite tačku na to!“

Ovo nam pokazuje koliko se Vesli protivio korišćenju reči episkop, iako se nije protivio samoj službi. Kakvi i da su bili strahovi zbog kojih se Vesli ovako osećao, ne možemo ih olako odbaciti kao neosnovane, već moramo u svakom trenutku ponovo i ponovo preispitivati ispravnost i iskrenost naših srca, misli i motiva u svemu što radimo.

Nakon njegove ordinacije na episkopa, Ezberi je započeo seriju putovanja i službi koje su ovekovečile njegovo ime i koje su opravdale njegovu titulu „apostol američkog metodizma“. Najpre je svoju pažnju usmerio na osnivanje metodističkog teološkog fakulteta. Tomas Kouk mu se takođe pridružio u tom poduhvatu i vrlo brzo su uspeli da sakupe dovoljnu sumu i izgrade veliku zgradu u Abingdonu, u državi Virdžinija, nedaleko od Baltimora. Decembra 1787 godine, škola je bila posvećena u službu Božju, ali je deset godina kasnije škola izgorela. Vrlo brzo nakon toga, izgrađena je i druga škola u Baltimoru, ali je i ona postala žrtva požara. Nakon ovog iskustva, iako je bio pobornik obrazovanja, Ezberi je odustao od gradnje daljih škola.

Godine 1789, Džordž Vašington je bio izabran za prvog predsednika Sjedinjenih Američkih Država i tim povodom je Godišnja konferencija Nju Jork pripremila pozdravnu reč novoizabranom predsedniku. Čast prenošenja pozdrava je pripala episkopu Ezberiju kojeg je predsednik vrlo lepo primio. Deset godina kasnije, prilikom smrti predsednika Vašingtona, Ezberi se o njemu izrazio sledećim rečima: „Ne mogu da zaboravim na tog čoveka, kome niko nije bio ravan. U svakom trenutku je ispovedao Božje proviđenje i nikad se nije stideo za svog Spasitelja. Verujem da se ni u jednom trenutku nije uplašio smrti!“

Godine 1791, episkop Ezberi je posetio Novu Englesku (severo-istok SAD-a) po prvi put, gde je u gradu Nju Hejvenu osnovao misiju. Njegov dolazak je bio objavljen i u mesnim novinama i mada je mnogo učenih ljudi došlo da ga sluša, niko ga nije pozvao u svoju kuću. Posetio je i crkvicu u okviru Jejl univerziteta, tokom molitve i mada ga je više prisutnih čulo kako propoveda, skoro niko mu nije posvetio niti trenutak vremena. Ovakvo hladno ponašanje ga je navelo da još više bude zahvalan i još više ceni vrednost metodizma.

Episkop Ezberi je nakon toga posetio Boston, gde ga je dočekala takva ista hladna atmosfera kao i u Nju Hejvenu. Na to je izjavio da je završio sa Bostonom dok se ne nađe odgovarajuća kuća u kojoj može da se propoveda i dok ne dođu ljudi koji neće biti bezosećajni hrišćani, već ljudi zapaljeni Božjom ljubavlju.

Nesumljivo bi svima bilo interesantno da čitamo sve što je episkop Ezberi pisao u svojim dnevnicima, ali nam to jednostavno na ovom mestu nije moguće. Vrlo važno što treba da znamo o njemu jeste da je Ezberi bio neprestano aktivan – uvek u pokretu. Išao je od mesta do mesta i svima propovedao jevanđelje Hristovo. U svojim dnevnicima je detaljno zapisivao svoja putovanja i tamo stoji da je jednom prilikom na konju proputovao 3700 km u jednom putovanju kroz SAD za svega nekoliko meseci! Opisao je detaljno ovaj doživljaj, kako je prolazio kroz planine i doline, reke i močvare, propovedajući svakodnevno, uvek spavajući na drugom mestu. Čak ni groznica niti bolovi u grudima ga nisu zaustavili, što nam pokazuje požrtvovanost sa kojom je služio u carstvu Božjem.

Kao posledica njegovih teških napora, njegovo zdravlje je bilo ozbiljno ugroženo, da je na Generalnoj konferenciji, godine 1800, podneo ostavku iz episkopske službe. Nakon što je na istoj konferenciji njegovo pismo bilo pročitano, bila je donesena odluka da se Ezberi zamoli da i nadalje služi kao episkop u crkvi, sve dok mu to zdravlje i snaga dozvoljavaju. Ezberi je uvažio odluku konferencije, međutim pošto je episkop Kouk (jedini drugi episkop u SAD-u u to vreme) više vremena provodio u Evropi i samo delić svog vremena je mogao posvetiti službi u SAD-u, na preporuku Veslija, Konferencija je izglasala Ričard Votkouta (eng. Richard Whatcoat) za trećeg episkopa Metodističke episkopalne crkve u SAD-u.

Nakon završetka Generalne konferencije 1800. godine, Ezberi je uprkos zdravstvenim poteškoćama nastavio da putuje, da predsedava konferencijom i da posećuje sve delove rada, propovedajući jevanđelje siromašnima, na dalekim prerijama, na samoj granici SAD-a, kao i bogatima u velikim gradovima. U njegovom dnevniku u vezi sa ovim nalazimo sledeće reči: „Zašto bi živ čovek trebalo da se žali? Ali ipak nije lako živeti tri meseca u preriji, pogotovo kad imate samo jednu sobicu sa kaminom i živite sa još 6 ljudi, stranaca. Međutim, i ovde se mora propovedati, čitati, pisati, moliti, pevati, pričati, jesti, piti i spavati, ili pobeći u šumu. A imam bolove po celom telu – koji su pogotovo aktuelni dok jašem, ali i tada me pesma uvek razveseli.“ Tokom 1802. godine, Ezberi je na konju proputovao preko 6000 km, po kiši i snegu, ali ga je Bog uvek čuvao i jačao.

Godine 1804, na Godišnjoj konferenciji, sva tri episkopa – Kouk, Ezberi i Votkout su bili prisutni i smenjivali su se u predsedavanju konferencijom. Dve godine nakon toga, episkop Votkout je preminuo u rezidenciji guvernera Baseta, u državi Delaver, u svojoj sedamdeset i prvoj godini života. Nakon što je episkop Votkout preminuo, episkop Ezberi je u suštini ostao potpuno sam u svom episkopskom radu, pošto je engleska konferencija i dalje zahtevala od episkopa Kouka da se više posveti radu u Evropi. Zbog toga je 1807. godine, episkop Ezberi bio primoran da nadgleda čak sedam godišnjih konferencija crkve i da putuje čak skoro 10.000 km u roku od deset meseci, kako bi to sve postigao. Tokom ovih putovanja, bio je primoran da uvek traži novo mesto gde bi prenoćio ili gostionicu u kojoj bi se mogao najesti. Vredno je pomena da prilikom putovanja, bez obzira u kojoj kući se nalazio i iz kog razloga, uvek je tražio dozvolu od domaćina da se moli sa porodicom pre nego što je produžio svoje putovanje, što su ljudi sa zahvalnošću prihvatali.

Na generalnoj konferenciji 1808. godine, episkop Ezberi je bio jedini prisutan episkop. Konferencija je međutim izabrala Vilijama Mekendrija (eng. William McKendree) da bude novi episkop, na mestu preminulog episkopa Votkouta. Budući da je episkop Mekendri u poređenju sa episkopom Ezberijem bio mlad i jak, bio je velika pomoć svom starijem kolegi. Tokom prve godine Mekendrijevog episkopata, oba episkopa su uglavnom zajedno putovali, kako bi stariji episkop mogao predstaviti svog mlađeg brata i kolegu na svim konferencijama, kao i pojedincima u svim krajevima zemlje. Ezberi je jednu priliku zajedničkog putovanja opisao na sledeći način: „Moje telo tone pod radom. Mi putujemo u jednoj vrlo skromnoj kočiji, ali nama to i odgovara. Mi samo želimo da putujemo i da hiljade ljudi dovedemo Bogu. Zar ovakav cilj nije vredan čak i ovakvog nelagodnog putovanja?“

Godine 1811, episkop Ezberi je posetio gornju Kanadu, koja je u to vreme, pa sve do 1828. god., bila pod nadležnošću američke generalne konferencije, tačnije – episkopa Metodističke episkopalne crkve. Prolazeći kroz indijansko selo Sejnt Ridžis, prešao je preko reke Sejnt Lorens u Kanadu i po prvi put nakon četrdeset godina je stajao pod zastavom svoje rodne zemlje (Kanada je u to vreme bila carska kolonija Velike Britanije, i kao takva bila je sastavni deo ovog velikog carstva). Mnoga osećanja i sećanja su ga zaplavila i odjednom se počeo sećati svog detinjstva, mladosti, rodnog kraja, roditelja, početka službe u crkvi, revolucije, rata za nezavisnost, kao i svih promena koje su se desila nakon što se preselio u Ameriku, ne samo u društvu, već i u Crkvi u kojoj je služio skoro ceo svoj život. Episkop je produžio putovanje uz reku, prodopovedajući svima koje je usput sreo. Nakon što je posetio Kingston i neka druga važnija mesta u Kanadi, ponovo se vratio u SAD i išao da prisustvuje Godišnjoj konferenciji Dženezi u državi Nju Jork, nakon koje je zajedno sa episkopom Mekendrijem nastavio turu kroz države Nju Jork, Pensilvaniju, Ohajo, Kentaki, Tenesi i neke od drugih južnih država. Tom prilikom je prešao 2500 km u roku od dva meseca.

Godine 1812, generalna konferencija se okupila u gradu Nju Jorku, gde su oba episkopa – Ezberi i Mekendri bili prisutni. Nakon završetka konferencije, SAD je proglasila rat protiv Velike Britanije i iako je ovaj rat bio vrlo škodljiv za crkvu, metodiste to nikako nije sprečavalo da zadobijaju duše za Gospoda. Episkop Ezberi je ovo vrlo teško podnosio i strepio od strahote koja je bila na pomolu; on je, međutim, kao državljanin SAD-a i episkop osećao obavezu da se moli za uspeh vojske svoje nove domovine, te je i druge prekoravao koji se nisu molili za svoju zemlju. Te godine je Ezberi predvodio ukupno devet konferencija, proputovao 10.000 km. Njegov posao je bio vrlo težak – toliko da je to njegov organizam potpuno iscrpilo i oslabilo, da više nije mogao sam ni u kočiju da se popne. Jednom prilikom se izrazio na sledeći način: „Ne mogu se žaliti na svoje zdravlje, kad razmišljam o mukama ranjenih i onih koji umiru od ruku naših neprijatelja! A ako stradamo, ko će nas utešiti? Gospod!“ Uprkos zaista teškoj situaciji u kojoj se zemlja nalazila, Gospod je blagosiljao rad metodističkih propovednika i u mnogim regionima je Metodistička crkva rasla.

Godine 1814., episkop Ezberi se vrlo jako razboleo od jake groznice u Nju Džerziju, tako da su i njegovi prijatelji i doktori već računali da neće preživeti. Međutim, došlo je do određenog poboljšanja situacije, nakon čega je Gospodu zahvalio za još produženu milost koju je iskoristio na način na koji je najbolje znao – službom Gospodu.

Njegovi prijatelji iz Filadelfije su, zbog Ezberijeve bolesti napravili laganu kočiju na četiri točka i svega četiri dana kasnije, ovaj neverovatan čovek se našao u Pitsburgu, na drugom kraju Pensilvanije. Od tog vremena, sve do 1816, Ezberi je nastavio da ispunjava svoje dužnosti episkopa, koliko god mu je to snaga dozvoljavala, putujući sa jednog mesta na drugo velikom brzinom, sve dok se točkovi života nisu počeli okretati sve sporije.

Dana 24. Marta 1816, dospeo je u grad Ričmond u Virdžiniji – mesto u kome je propovedao svoju poslednju propoved. Ovu propoved je episkop Ezberi propovedao sedeći za propovedaonicom, nakon što su ga moreli preneti iz njegove kočije. Nakon propovedi, pomogli su mu da ponovo uđe u kočiju i nastavio je svoj put za Spotsilvaniju. Tu je bio u poseti svog dragog prijatelja Džordža Arnolda, u čijem domu je i preminuo dana 31. Marta 1816, u sedamdeset i prvoj godini života i pedeset i petoj godini službe. Umro je u velikom miru i u poslednjim trenucima svog života je u znak ljubavi prema Isusu Hristu podigao svoje ruke.

Sahranili su ga u porodičnoj grobnici gospodina Arnolda, ali prema odredbi sledeće Generalne konferencije, koja se u Baltimoru sastala svega mesec dana kasnije, njegovo telo je bilo premešteno u Baltimor, u kriptu jedne od baltimorskih crkava.

Tako je umro Frensis Ezberi a Metodistička crkva je ostala bez svog voljenog episkopa. Bio je to zaista čovek sa velikom verom. Prema njegovoj službi možemo zaista doći do zaključka da je bio pomazanik Božji. Bio je takođe i primer dobročinstva i milosrđa. Nakon njegove smrti, svo njegovo imanje, u vrednosti od oko 2.000 dolara (što je u to vreme predstavljalo dvogodišnja primanja) je ostavio jednom udruženju koje se brinulo za iscrpljene („izgorele“) propovednike, udovice i siročad. Bio je zaista umeren u svemu i skroman u svim oblastima života. U toku svoje službe u SAD-u, koja je trajala četrdeset i pet godina, propovedao je više od 16.000 puta. Takođe, pretpostavlja se da je proputovao više od 450.000 km, što predstavlja čak jedanaest puta obim cele Zemlje; predsedavao je na 220 konferencija i ordinirao je više od 4.000 ljudi u službu u crkvi a broj ljudi koje je pokrstio se kretao u desetinama hiljada.

Episkop Ezberi je bio dobar pastor, ali se to nije moglo toliko opaziti prilikom vođenja bilo godišnje ili generalne konferencije. Ipak, uprkos svim njegovim kvalitetima, ne možemo uzeti zdravo za gotovo, da nije imao i nedostatke. Ali te njegove slabosti nisu poticale iz loše moralnosti ili lošeg srca, već zbog slabosti ljudskog rasuđivanja, kome je svako vičan. Nikada se nije oženio, a kao razlog je naveo činjenicu da mu je njegova služba toliko vremena oduzimala, da ne bi imao priliku da i braku posveti pažnju koju je iziskivao. Nije želeo da žena kojom bi se oženio mora da trpi to što je i do jedanaest meseci u godini bio na putu. Stoga, odlučio je da, kao i apostol Pavle, sve svoje vreme i talente posveti Crkvi Božjoj. Episkop Ezberi „odmara od svojih poslova a njegova dela ga prate.“
Pripremio Daniel Sjanta


Wednesday, June 26, 2013

Špilmobil 2013


Prošle godine je to ovako izgledalo / Minulý rok to vyzeralo takto / Last year it looked like this:




Tuesday, April 30, 2013

MOZAIK (2012/2013)



Već duže vreme nismo ništa napisali u vezi sa MOZAIKOM. Puno je razloga, da ih sme imenujemo, ali to u svakom slučaju želimo da popravimo! :) U poslednje vreme, u našem MOZAIK-u smo pošli na jedno putovanje "Biblijsko putovanje". Cilj nam je da naučimo 24 stiha. Stihovi koje naučimo želimo zaista da primenimo u naš život. Za svaki stih imamo neku priču iz Biblije, kad u stvari razgovaramo o toj priči i postavljamo razna pitanja i odgovaramo na njih. Na kraju radimo ručni rad i veoma se tome radujemo. Obavezno se svaki put i molimo a molimo se da nam se pridruže i mnoga druga deca, kako bismo zajedno proslavili Gospoda. Želeli bismo ponovo da pozovemo svu decu koja žele da uče o Bogu, da nam se pridruže svake nedelje u 15.30 h, kako bismo se zajedno pustili na Biblijsko putovanje.



Už dlhšiu dobu sme nenapísali nič ohľadom nášho MOZAIK-u. Dôvodov je veľa, aby sme ich všetky pomenovali, ale to každopádne chceme opraviť! :) V poslednej dobe na našom MOZAIK-u sme sa vybrali na cestu "Biblijsko putovanje" (Biblické cestovanie). Cieľom nám je, aby sme sa naučili 24 veršov touto cestou. Verše, ktoré sa učíme, chceme naozaj uplatniť do nášho života. Za každý verš máme nejaký príbeh z Biblie, kde sa o tom príbehu rozprávame a odpovedáme na otázky. Na konci stále máme nejakú ručnú prácu, z čoho naozaj máme radosť. Záväzne máme modlitby kde sa modlíme ešte pre mnohé deti, aby sa nám pridali, aby sme spolu oslávili nášho Boha. Chceme naozaj pozvať všetky deti, ktoré sa chcú učiť o Bohu, aby sa nám pridali, každú nedeľu o 15.30 h, aby sme sa spoločne vydali na Biblické cestovanie!



For a longer time we didn't write anything about our MOZAIK. There are too many reasons to count, but in any way we wish to remedy that! :) Lately, in our MOZAIK, we went on a journey called "The Bible Journey". It is our goal to lear 24 Bible verses. The Scripture we learn, we wish to apply in our lives. For each verse we have a corresponding Bible story and we talk about it and try to find answers for different questions about it. At the end, we usually have a handricraft which makes us really glad. We always set aside a time for prayer and we pray so that many other children would join us, to worship God together. We wish to invite all the children who wish to learn about God to join us every Sunday at 3.30 pm, and join us at this Bible journey.

























više slika / viac fotiek / more photos

Saturday, April 27, 2013

Jakub, Boží služobník (Jakub 1)




Výklad listu Jakubovho
Časť prvá, Jakub 1,1
Kázané dňa 09.08.2012 v Kovačici
(nahrávku nájdete tu)


Jakub, Boží služobník
(Jakub 1)



Jakub 1,1
(1) Jakub, služobník Boha a Pána Ježiša Krista, posiela pozdrav dvanástim kmeňom v diaspóre.
(Podľa Slovenského ekumenického prekladu)


Práve v týchto dňoch som nadišiel na taký jeden zaujímavý obraz a to je dôvod, prečo som sa chcel trochu viac vhĺbiť do Jakubovho listu. Vždy keď Biblia hovorí o premýšľaní nad slovom Božím, ako napr. v prvom žalme, kde čítame „Blahoslavený ten, ktorý premýšľa nad zákonom dňom i nocou“ (Žalm 1,2), alebo vtedy keď je Jozua povzbudzovaný slovami: „Nech sa táto kniha zákona nevzdiali od tvojich úst. Rozjímaj však o nej vo dne i v noci, aby si zachovával všetko, čo je v nej napísané“ (Jozua 1,8). Zaujímavé slovo je použité v hebrejskom jazyku a to je „prežúvať“. Teda, to isté slovo, ktoré sa používa pre „rozmýšľanie“, používa sa aj pre „prežúvanie“. Čo to znamená? Je to celkom zaujímavý jav, že niektoré zvieratá keď iniečo zjedia, sa im to vráti a znovu to žujú a žujú a až potom to zjedia.Veľakrát keď niečo jeme, len hlceme a nezastaneme ochutnať to jedlo, ktoré jeme. A to platí aj pre duchovný pokrm. Slovo Božie je omnoho dôležitejšie ako chova, ktorú jeme. Aj sám Pán Ježiš to povedal, že človek nebude žiť len z chleba, ale z každého slova, ktoré z úst Božích vychádza. Teda, keď čítame Písmo, potrebujeme to urobiť s porozumením, aby sme zastali nad každým veršom, možno dokonca aj nad každým slovom, a zamysleli a snažili sa pochopiť čo nám Pán cez neho chce povedať a až potom pokračovať ďalej. Znamená, nie len „hltať“, ale aj „prežúvať“.

Jakubov list je trochu iný od druhých listov, alebo biblických kníh. Mnohé knihy sledujú nejaký príbeh alebo vyriešenie nejakého problému, ale Jakub je list, kde vidíme kto ho napísal, ale nevieme komu bol napísaný a z akého dôvodu. Máme teda jasne napísané, že Jakub je ten, ktorý tento list napísal ale nie je napísané jedno meno, alebo jedno mesto, do ktorého bolo poslané, ale nachádzame také veľmi široké oslovenie – „dvanástim kmeňom v diaspóre“.

S Jakubom a jeho listom vznikalo aj dosť veľa ťažkostí, žeby sa určilo ktorý Jakub to vlastne napísal. Keď sa pozrieme do zoznamu učeníkov, ktorých Ježiš povolal, tam nachádzame dvoch Jakubov. Jakub Zebedojov syn a Jakub Alfeov. Ale, my môžeme s celkovou istotou predpokladať, že tento Jakub, ktorý napísal nie je ani jeden ani druhý, ale vlastne brat (alebo presnejšie polobrat) Pána Ježiša Krista. O ňom, ale aj o ostatných Ježišovych bratoch môžeme čítať v Matúš 13,55, kde čítame ako Ježiš bol odmietnutý v Nazarete. „Keď Ježiš dokončil tieto podobnestvá, odišiel odtiaľ. Prišiel do svojho otcovského mesta a tam učil v synagóge, takže ľudia sa veľmi rudovali a hovorili: Odkiaľ má takúto múdrosť a mocné činy? Nie je to syn tesára? Nevol sa jeho matka Mária a jeho bratia Jakub, Jozef, Šimon a Júda? A nežijú u nás aj všetky jeho sestry?Odkiaľ to potom všetko má? A pohoršovali sa nad ním. Ježiš im však povedal: Prorok býva zaznávaný iba v otcovskom meste a vo vlastnom dome. Pre ich nevieru neurobil tam mnoho divov.

V tomto oddieli čítame o Jakubovi, ktorý poznal Ježiša dlhšie od všetkých učeníkov, ktorý išli za ním. Veľmi málo o ňom čítame v Písme. Ďalší problém, ktorý nám v Biblii s menami vzniká je že nemajú priezviská, tak ako sme my zvyknutí alebo niektorí ľudia, ktorí sú spomínaní, ich nachádzame pod dvomi alebo aj tromi menami a tu vzniká ten zmätok, aby sme presne vymedzili kto je kto.

Jakub bol a do dnes je v Katolíckej a Pravoslávnej cirkvi považovaný za svätého a on dostal prezývku „Jakub spravodlivý“. Toto meno dostal kvôli tomu, na aký spôsob sa správal po Ježišovej smrti. My aj v Skutkoch apoštolov môžeme čítať, že on bol jeden z prvých vedúcich jeruzalemskej cirkvi a bolo to niečo veľmi vzácne, keďže jeruzalemská cirkev bola najväčšia cirkev, aspoň zo začiatku kým nebol Jeruzalem zničený. Z Jeruzalema boli vysielaní misionári do celého vtedajšieho sveta. To bolo stredisko a pre Jakuba, že sa stal vedúcim, teda biskupom, bolo to veľmi veľké vyznamenanie.

Z rôznych mimobiblických záznamov, zisťujeme, že mnohí historici v tej dobe hovoria o tom ako on naozaj bol veľmi dobrý vo svojej službe a veľmi poslušný Pánovi. A veľmi sa pridŕžal tých slov, ktoré jeho brat vyslovil. Niektorí ho dokonca kritizovali, že až príliš prehnáva s niektorými vecmi, ako to snáď môžeme aj vidieť v jeho liste. Medzitým, všetko čo on napísal nevymyslel sám, ale to mal od Pána Ježiša! A ak by sme povedali, že zachovávať Božie slovo je preháňanie, asi nechápeme čo vlastne znamená byť kresťanom! Jakub vlastne pripomínal mnohé Ježišove slová ľuďom, ktorí ich už museli poznať a tak vlastne ako keby chcel povedať: „Už vám bolo jasne povedané čo máte robiť a ako máte žiť! V čom je teda problém, že tak nežijete?“

V 21. kapitole Skutkov nachádzame dokonca, že sa aj sám Pavol stretol s Jakubom. Tu Pavol prichádza do Jeruzalema s nazbieranými peniazmi z rôznych iných zborov, pre jeruzalemských kresťanov. V tomto období, ktoré bolo veľmi ťažké obdobie pre kresťanov v Jeruzaleme, lebo boli veľmi prenasledovaní, kresťania z iných miest im chceli pomôcť. Jakub v tomto liste povzbudzuje aj kresťanov z iných zborov, ktorí tiež zažili prenasledovanie, aby mohli vydržať, lebo aj uprostred prenasledovania sa môže stať niečo pozitívne. Totiž, jeden aj z dôvodov, prečo sa zvesť o Ježišovi tak veľmi rozšírila po celej rímskej ríše bolo práve kvôli tomu, že kresťania boli prenasledovaní. A kdekoľvek išli do iného mesta, aj tam rozprávali o Ježišovi. A tak zbory kresťanské vznikali po celej ríši.

Ako sme povedali, v Biblii nenachádzame až tak veľa inoformácii o Jakubovi, ale podľa mnohých cirkevných tradícií, ktoré do určitej miery môžeme považovať za dôveryhodné, hoci nie je možné s istotou povedať nakoľko sú úplne pravdivé. Tu čítame o Jakubovi, že vo svojom živote slúžil v Jeruzaleme a jeruzalemskej cirkvi, kvôli čomu sa dostal do veľkého nepriateľstva so židovskou synagógou v tom meste. Príbližne 30 rokov po Ježišovom vzkriesení, nad Judskom vládol prokurátor, ktorý sa volal Porcius Festus, ktorý bol jeden z Pilátovych nástupcov. Teda, v roku 62 Porcius zomrel a kým mu rímski vládcovia neurčili náhradu, vtedajší veľkňaz Ananiáš syn Ananiáša to využil, aby zvolal židovskú veľradu (Sanhedrin) a dal ukameňovať Jakuba.

Z toho môžeme vidieť, že 30 rokov Jakub slúžil verne a vytrval vo svojej viere aj v tom čo prijal! Hoci smrť, ktorou sa zakončil jeho pozemský život bola naozaj smutná. Vlastne, všetci apoštoli, všetci ktorí boli blízki pri Ježišovi, veľmi ťažkou smrťou skončili a to len potvrdzuje tie slová, ktoré Ježiš hovoril učeníkom, keď ich upozorňoval: Vy nie ste z tohto sveta a preto vás svet nenávidí. Ak nenávidel mňa, alebo ak mňa prenasledovali ako učiteľa, o čo viac budú prenasledovať aj vás, lebo vy ste poslúchali mňa, vy ste nasledovali mňa (podľa Ján 15,18-25).

Keď sa pozrieme na samotný list, ktorý máme pred sebou, list Jakubov sa nazýva „Obecný list“. Je to preto, že nie je napísaný pre niekoho konkrétneho, ale nachádzame tu viac také všeobecné rady, alebo príslovia, ktorými on radil kresťanov. Nevieme kde všade sa tento list dostal, ale môžeme byť vďační Pánovi, že ho my dnes môžeme mať pred sebou a že sa môžeme doňho pozrieť!

Jakubov list je teda trochu odlišný od väčšiny kníh Nového zákona. Keď sa pozrieme na Nový zákon, môžeme tam nájsť niekoľko skupín podobných kníh. Chcel by som chvíľu tomu venovať.









Prvá skupina kníh sú Evanjeliá (podľa Matúša, Marka, Lukáša a Jána). Sú to biografie Pána Ježiša Krista!

Ďalšia kniha – Skutky apoštolov stojí samostatne, ako jediná historická kniha Nového zákona. V Starom zákone nachádzame mnohé historické knihy, ale v NZ iba jednu. Tu nachádzame opísaný začiatok cirkvi a šírenie evanjelia.

Ďalšia skupina sú pavlovské listy (Rimanom, Korinťanom, Galaťanom, Efezanom, Filipanom, Kolosanom, Tesaloničanom). To sú zbory – niektoré založil sám Pavol, niektoré založili iní ale preto že tam vznikli nejaké problémy, Pavol im písal. Ale Pavol písal aj jednotlivcom – (Timotejovi, Títovi a Filemonovi). Tieto listy jednotlivcom ešte nazývame aj pastoračné listy.

A máme tiež aj ešte jednu knihu, ktorá stojí samostatne – Zjavenie. Je to jedinečná kniha v NZ, lebo je prorocká.

Predposledná skupina sú obecné listy. Vieme kto napísal, ale nevieme presne komu sú napísané (Židom, Jakubov, dva Petrove listy, tri Jánove a Júdov).

Ako budeme môcť vidieť, Jakubov lisť je úplne inak štrukturovaný od napr. evanjelií alebo dokonca aj od Pavlových listov, lebo nie je tam opísaná nejaká konkrétna situácia, ktorú bolo treba riešiť, alebo konkrétny človek, ktorý bol karhaný, ale tieto slová, ktoré tu nachádzame boli slová, ktoré sám Pán Ježiš učil a tiež vychádzali aj zo skúsenosti, ktorú Jakub získal a v mnohom je to ako praktické použitie toho čo aj Pán Ježiš učil.

Tento list nemá adresátov. Teda, píše – „dvanástim  kmeňom v diaspóre“. Vo vtedajšej rímskej ríše, existovali mnohé židovské mestá mimo Izraelu. A Židia, ktorí bývali mimo Izraelu sa nazývali diaspórou. Mnohí sa vysťahovali z ekonomických alebo politických dôvodov. A práve tí Židia, ktorí boli rozpŕchnutí po celej ríše spôsobili, žeby sa cirkev tak rýchlo šírila! Je to zaujímavá skutočnosť, najmä keď si uvedomíme aký malý národ bol Izraelský, v porovnaní s inými, ale Božie požehnanie bolo s nimi!

Tieto slová, ktoré Jakub napísal boli práve pre tých, ktorí boli ďaleko od svojej otčiny, a ktorí si mohli myslieť, že sú zabudnutí. Dokonca aj to oslovenie mohlo byť pre nich veľkým povzbudením, lebo Jakub nepísal kresťanom v Jeruzaleme, alebo v Izraeli, ale „dvanástim kmeňom v diaspóre“, znamená kdekoľvek ste, tieto slová sú pre vás!

My nepatríme medzi židovský národ, podľa tela, ale my patríme do Božieho národa a preto tieto slová sú aj pre nás veľmi dôležité. Mnohí vlastne pohŕdali touto epištolou práve kvôli tomu, že sa zdá že je napísaná pre Židov, nie kresťanov, kvôli tomu osloveniu. Ale ja verím že by tento list nenašiel svoje miesto v Biblii, keby nemala zvesť aj pre nás dnes. A keďže tu je, tak to znamená, že nasledujeme slová apoštola Pavla, ktorý Timotejovi napísal: celé Písmo je Bohom vdýchnuté a užitočné na učenie, karhanie, nápravu a výchovu v spravodlivosti, aby Boží človek bol dokonalý a pripravený na každé dobré dielo“ (1 Timotejovi 4,16-17). A tak potrebujeme prijať aj tento list.

Mnohí teda mali problém s týmto listom a tak aj Luther nazval túto epištolu slamenou epištolou, lebo bola podľa neho „nanič“. Považoval, že protivrečí Pavlovi. To sú veci, na ktoré sa tiež budeme pozerať, žeby sme videli či je naozaj možné, aby Boh na jednom mieste hovoril jedno a na druhom mieste niečo opačne. Uvidíme, že nie len že si neprotirečia, ale sa navzájom doplňujú!

A práve v tom sa zakladá naša viera, že Boh je nemenný, neochvejný a že slovo, ktoré povedal nepominie, ale že zostáva naveky, nech sa deje čokoľvek.

Na záver môžeme skonštatovať, že tento list veľmi silne a jasne a priamo hovorí. Nech nám je naozaj Pán Boh milostivý, aby sme mohli jasne vidieť čo nám Pán Boh hovorí dnes, čo potrebujem zmeniť a čo potrebujem urobiť tak, aby som nasledoval a chválil Pána do poslednej chvíli!
pripravil Daniel Sjanta


Výklad listu Jakubovho, časť prvá
Táto kázeň bola kázané dňa 09.08.2012 a nahrávku tejto kázne nájdete tu.
(Tiež bola publikovaná v Ceste Života, časopise Evanjelickej metodistickej cirkvi v Srbskej republike, v čísle 2/2013)

Saturday, April 13, 2013

Evanjelizácia / Evangelizacija / Revival meetings 2013 (2)



U petak, 12.04.2013 smo mogli imati drugo veče evangelizacije. Osobenost ove večeri je što smo imali još jednog gosta iz Amerike - brat Bil Ejkers, propovednik Metodističke crkve u Čatanugi u državi Tenesi. Odeljak reči Božje na osnovu kog je propovedao je bio Knjiga sudija 6,11-16. To je odeljak koji govori o životu Gideona. Zaista smo imali blagosloveno vreme zajedno u izlaganju Reči Božje, kao i pesmama koje su bile otpevane! Ukoliko želite, možete poslušati večerašnju propoved, kao i pesme koje je pevao naš hor. Takođe, na kraju večeri smo svim prisutnim podelili jedan biblijski stih koji su naše sestre pripremile kao uspomena na zajedničko veče. (Jeremija 31:3 - Ljubim te ljubavlju večnom, zato ti jednako činim milost.)


V piatok 12.04.2013 sme mohli mať druhý večer evanjelizácie. Zvláštnosť dnešného večera je že sme mali ešte jedného hosťa z Ameriky - brat Bill Akers, kazateľa Metodistickej cirkvi v Chattanooga, Tenneessee. Oddiel zo slova Božieho, na základe ktorého kázal bol Kniha sudcov 6,11-16. To je oddiel, ktorý hovorí o živote Gideona. Naozaj sme mali požehnaný čas spolu vo vykladaní Slova Božieho, ako aj pri piesňach, ktoré boli spievané! Pokiaľ si prajete, môžete vypočuť tohtovečernú kázeň, ako aj piesne, ktoré odspieval brat Curtis, ako aj piesne, ktoré odspieval náš spevokol. Tiež, na konci večera sme všetkým prítomným podelili biblický verš, ktorý naše sestry pripravili ako spomienka na tento večer.


On April 12th 2013, we were able to host the second Revival meeting. A special treat for tonight was that we had another guest from the USA - Rev. Bill Akers, a pastor of Wauhatchie United Methodist Church in Chattanooga, TN. Scripture which led us through the evening was Judges 6,11-16. This contains the story of Gideon. We trully had a blessed time together gathered around the Word of God and songs, sung that night! If you'd like, you can listen to the sermon and the songs our choir sang. Also, at the close of the evening, as a reminder, we handed out a vers from the Scripture which was to remind the visitors of the time we were able to spend together. (Jeremiah 31:3 - I have loved you with an everlasting love. I have drawn you with unfailing kindness.)





kázeň - Sudcovia 6,11-16 - Bill Akers
pieseň Srdce strápené
pieseň Kto Ježiša na kríži

Friday, April 12, 2013

Evanjelizácia / Evangelizacija / Revival meetings 2013 (1)


Dana 11.04.2013 smo ponovo mogli u našem novom molitvenom domu imati evangelizaciju. Evangelizacija je vreme kada u našu zajednicu dolaze gosti sa raznih strana, kako bi sa nama, ali i našim gostima-sugrađanima, podelili Reč Božju - Jevanđelje. Ove godine nismo imali objedinjenu temu, kao prethodnih godina. Takođe, osobenost ove večeri je što smo imali gosta iz Amerike - brat Kurtis Meki, propovednik Metodističke crkve u Čatanugi u državi Tenesi. Odeljak reči Božje na osnovu kog je propovedao je bio Rimljanima 1,16-17: "Jer se ne stidim jevanđelja Hristovog; jer je sila Božija na spasenje svakome koji veruje, a najpre Jevrejinu i Grku. Jer se u Njemu javlja pravda Božija iz vere u veru, kao što je napisano: Pravednik će od vere živ biti". Zaista smo imali blagosloveno vreme zajedno u izlaganju Reči Božje, kao i pesmama koje su bile otpevane! Ukoliko želite, možete poslušati večerašnju propoved, kao i pesmu koju je otpevao brat Kurtis, kao i pesme koje je pevao naš hor. Takođe, na kraju večeri smo svim prisutnim podelili jedan biblijski stih koji su naše sestre pripremile kao uspomena na zajedničko veče.


Dňa 11.04.2013 sme znovu mohli v našej novej modlitebni mať evanjelizáciu. Evanjelizácia je čas keď do nášho zboru prichádzajú hosti z rôznych strán, aby sa s nami, ale i našimi hosťmi-spoluobčanmi, podelili o Slovo Božie - evanjelium. Tohto roku sme nemali jednotnú tému, ako to bol prípad predchádzajúcich rokoch. Tiež, zvláštnosť dnešného večera je že sme mali hosťa z Ameriky - brat Curtis McKee, kazateľa Metodistickej cirkvi v Chattanooga, Tenneessee. Oddiel zo slova Božieho, na základe ktorého kázal bol Rimanom 1,16-17: "Veď ja sa nehanbím za evanjelium, lebo ono je mocou na spásu pre každého veriaceho, najprv Žida, potom Gréka. Pretože v ňom sa zjavuje Božia spravodlivosť z viery pre vieru, ako je napísané: Ten, čo je z viery spravodlivý, bude žiť". Naozaj sme mali požehnaný čas spolu vo vykladaní Slova Božieho, ako aj pri piesňach, ktoré boli spievané! Pokiaľ si prajete, môžete vypočuť tohtovečernú kázeň, ako aj piesne, ktoré odspieval brat Curtis, ako aj piesne, ktoré odspieval náš spevokol. Tiež, na konci večera sme všetkým prítomným podelili biblický verš, ktorý naše sestry pripravili ako spomienka na tento večer.


On April 11th 2013, we were able, again, to have revival meetings in our new church building. Revival meetings are a time when guests from different sides come to visit our church and to share with us and our fellow neighbors the Word of God - the Gospel. This year we did not have a common theme for the whole event, unlike previous years. A special treat we had this night was a guest from the USA - Rev. Curtis McKee, a pastor of Wesley Memorial United Methodist Church in Chattanooga, TN. Scripture which led us through the evening was Romans 1,16-17: "For I am not ashamed of the Gospel, because it is the power of God that brings salvation to everyone who believes: first to the Jew, then to the Gentile. For in the Gospel the righteousness of God is revealed - a righteousness that is by faith from first to last, just as it is written: "The righteous will live by faith!" We really had a blessed time together gathered around the Word of God and songs, sung that night! If you'd like, you can listen to the sermon and the song which brother Curt sang, and also the songs our choir sang. Also, at the close of the evening, as a reminder, we handed out a vers from the Scripture which was to remind the visitors of the time we were able to spend together.



kázeň: Rimanom 1,16-17 - Curtis McKee
pieseň I am not ashamed (Nehanbím sa) - Curtis McKee
pieseň Rozhodol som sa ísť za Ježišom
pieseň V cudzom diaľnom kraji